| 54. SPLITSKO LJETO |
NAGRADE |
|
|
|
|
14. srpnja - 14. kolovoza 2008.
|
Giuseppe Verdi DON CARLOS
Premijera: Peristil, 14.
srpnja 2008. u 21h
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
JEDNA OD NAJDIVNIJIH VERDIJEVIH POEMA O SLOBODI I PRIJATELJSTVU
Tek
duboko u drugoj polovici 20. stoljeća počelo je prevladavati
mišljenje da je Don Carlos ne samo Verdijeva najambicioznija opera,
već i jedno od njegovih vrhunskih dostignuća. Možda je za tako sporo
stjecanje popularnosti i primjerene prosudbe najzaslužnija brojnost
verzija te opere (čak osam "autentičnih" verzija partiture). Unatoč
tome, Verdi je ovom operom podario svijetu jednu od najdivnijih
glazbeno dramskih poema o slobodi i prijateljstvu. Sve temeljne
zamisli Schillerova predloška maksimalno je iskoristio, stvorivši na
širokoj povijesnoj pozadini nekoliko svojih najizražajnijih likova i
izgradivši njihove međusobne sukobe. Uz redatelja Petra Selema,
suverenog poznavatelja cjelokupnog Verdijevog opusa i dirigenta
Ivana Repušića koji je već stekao reputaciju sjajnog interpreta
njegovih glazbenih zamisli, solistička podjela uključuje najzvučnija
imena hrvatske operne scene te brojna imena međunarodnog opernog
ugleda.
Jedina Verdijeva "Grand opera, "velika" opera u doslovnom i prenesenom značenju, jest Don Carlos. Takvom je označavaju brojne muzikološke nomenklature a takav joj je i habitus, vanjski i unutarnji plet odnosa i situacija povijesnih i izmišljenih likova i događaja. Po opsežnosti trajanja i broju autorskih preradbi u Verdijevom joj opusu nema slične, kao niti po sudbini koja ju čini osobitom u majstorovu stvaralaštvu. Smjestivši se kronološki između Moći sudbine i Aide, dvaju djela koja bi po nekim elementima također pristajala među tzv. velike opere, Don Carlos svoju osebujnost zahvaljuje ponajprije temi literarnoga predloška istoimene drame Fridricha Schillera koja je majstora Verdija motivirala i usmjerila prema neuobičajeno kompleksnom projektu. I premda su ga i prije Don Carlosa zaokupljale političke teme, motivacija kao da nikad prije nije bila tako jaka (možda još samo kod Macbetha) kao u slučaju priče iz vremena španjolske inkvizicije i vladavine Filipa Drugog. Izazov je doista nudio pravo bogatstvo Verdijevu neutaživom glazbenom peru: mračnom dobu terora inkvizicije suprotstavlja se slobodoumni poklič naprednih snaga, dva najveća moćnika vjere i države sukobljavaju se u prevlasti, dva vjerna prijatelja nalaze se u teškim iskušenjima, otac žrtvuje sina u ime politike a mladi par nekadašnjih zaručnika naći će se u nemogućem odnosu simpatije između maćehe i pastorka... Doista, Verdiju nikada nije nedostajalo poticaja dobre literature. Do vremena Don Carlosa već se bavio s književnim djelima Aleksandra Dumasa sina u Traviati, Victora Hugoa u Rigolettu, Shakespearea u Macbethu, a i Schillera je dobro poznavao uglazbivši pjesnikova djela Razbojnike, Giovannu d'Arco i Luisu Miller. S rijetkim iznimkama kada mu to nije uspijevalo znao je koliko dobar sadržaj znači u konačnici djela. Dio Španjolske i njezine povijesti upoznao je 1863. godine za boravka u Madridu zbog pokusa za Moć sudbine. O dojmovima je pisao prijatelju Arrivabeneu opisavši Escorial kao "gomilu mramora, hladnu i strašnu građevinu kakav je bio i monarh koji ju je sagradio". I kad je stigla ponuda Pariške opere da napiše djelo za svečano otvaranje Svjetske izložbe, sjetio se Schillerova Don Carlosa koji je u njemu, baš kao i nikad ostvareni "Kralj Lear", tinjao vrlo dugo. "Treba slijediti Schillera – pisao je izdavaču Leonu Escudieru – veličanstvena je to drama, ali je malo scenske radnje...". I tako je započeo mukotrpni put opere koja je u konačnici doživjela čak osam verzija koliko ih bilježi "edizione integrale", majstorov sveukupni opus. Libretisti Joseph Méry i Camille du Locle reducirali su Schillerovih dvadesetak likova na šest vodećih u operi dok je sama radnja zadržala osnovne obrise drame, iako s nekim Verdijevoj glazbenoj dramaturgiji potrebnim preinakama. No ni Schiller ni Verdi nisu se držali povijesnih činjenica u potpunosti pa je tako autentičnim likovima kralja, kraljice, infanta, inkvizitora i princeze Eboli dodan i izmišljen lik markiza Pose dok je finale djela s pojavom Carlosova djeda Karla Petog također izmišljen ali i vrlo efektan u romantiziranoj predodžbi spašavanja infanta na način "deus ex machina". Upravo je takav finale bio i ostao najčešći kamen spoticanja pri raznim uprizorenjima od kojih neka odbacuju čudotvorno spasenje i vode Carlosa na stratište što jest povijesno točno. Izmišljena je i ljubavna priča Carlosa i Elisabete koji su kao djeca doduše bili zaručeni, no historijski podaci nigdje ne spominju bilo kakvu vezu dvoje mladih, osim one da su umrli iste godine. Bilo kako bilo, priča o moćnom španjolskom vladaru protiv kojeg je rovario vlastiti sin te ga je on dao smaknuti podržan i od svemoćne inkvizicije, imala je dovoljno poticajnih elemenata koji su obuzeli Verdijevu glazbenu imaginaciju. Napisao je jako puno glazbe a što se praizvedba više bližila to je bio svjesniji nužnosti redukcije. "Kad mi već žele podrezati noge, bolje je da to sam učinim. Skratio bih sve ono što je čista glazba, a zadržao sve što je nužno za scensku radnu" – pisao je i kratio partituru. Ipak, ostalo je djelo koje je 11. ožujka 1867. godine nakon 270 pokusa trajalo punih pet sati! I premda je praizvedba u prisutnosti carske obitelji protekla u znaku uspjeha skladatelj nije bio zadovoljan. Nazvao ju je "ledenom". U istom obliku, s pet činova i velikim baletom "La peregrina", djelo se nakon Pariza predstavilo i publici Londona, Bruxellesa i Budimpešte. No Verdi je i dalje bio svjestan pretjerane duljine djela i u slijedećih 19 godina operu je nekoliko puta revidirao. Godine 1877. Don Carlos je prvi put igrana u Academy of Music u New Yorku u verziji sa četiri čina koja je 1884. stigla i u milansku Scalu. Dvije godine kasnije nastaje tzv. hibridna verzija s vraćenim prvim činom, tiskana je kod Riccordija, a prikazana u Modeni, i time završava neobičan put Verdijeve (još uvijek) najdulje opere koja se diljem svijeta prikazuje u različitim inačicama, Često se postavlja pitanje: je li Don Carlos, bez obzira na određene povijesne neutemeljenosti, politička ili ljubavna drama? Djelo je predmet brojnih muzikoloških rasprava, ali i onih koje potiču redatelji zadubljeni u kompleksnost njezina sadržajna tkiva. Svaka od mogućnosti ima svoje argumente, jednako u radnji koliko i u glazbi i tek njihovim spojem u cjelinu djelo dobiva svoj prirodni kontekstualni omotač. Nedvojbeno jest da su Verdija ponajprije zanimali psihološki profili pojedinih likova, možda najviše onaj kralja Filipa kojemu, unatoč negativnim konotacijama, namjenjuje možda najpotresniju glazbu u čitavoj operi. Snažan je i lik princeze Eboli, intrigantice ali i duboko nesretne žene koja svojim iskrenim pokajanjem također dobiva plemenite fraze. Rodrigo, markiz Posa pravi je junak, mudar, plemenit, srčan, a takva mu je i glazba koja ga čini najomiljenijim likom djela, dok se Carlos i Elizabeta kreću u okviru romantičarske konvencije koja jest uhu ugodna ali i najmanje važna u glazbenoj drami. S njihovom pričom Verdi čini ustupak narudžbi vremenu, epohi, ukusu, dajući si pun odušak u crtanju svih drugih odnosa i situacija. I premda priča započinje s (povijesno neutemeljnom) ljubavi dvoje nekadašnjih zaručnika, i premda će se upravo zbog nje, potpomognute intrigama, razvijati sukob oca i sina, drama u svom daljnjem tijeku poprima obrise velike povijesne freske koja nas obavještava o mračnom razdoblju španjolske inkvizicije, o okrutnom obredu spaljivanja krivovjeraca (auto da fé), o borbi za oslobođenje potlačene Flandrije, o moć i prevlasti crkve koju su i vladari slušali. Sve su to teme koje su Verdija zaokupljale i u drugim djelima, no ovdje u njegovu i Schillerovu Don Carlosu one su se našle na okupu nudeći bezbroj glazbeno izražajnih mogućnosti. Nije stoga slučajno da mnogi muzikolozi upravo u ovoj operi pronalaze specifičan glazbeni stil koji Verdi neće ponoviti niti u jednoj drugoj operi. Koloplet lirizma i robustnosti izmjenjuje se pravilnim ritmom tijekom partiture otkrivajući guste orkestralne slojeve, vriskove puhača ali i potmulu tutnjavu kontrabasa. U vokalu, s iznimkom dionice princeze Eboli, nema bravura, svaka je fraza u službi drame, svaka arija priča svoju priču. Od rafinmana Saracenske pjesme do duboko potresne emocionalnosti Filipova monologa, od zanosnog dueta Carlosa i Pose do muklih akorada prijeteće retorike pri susretu kralja i Velikog inkvizitora, kreće s Verdijeva glazba prema rastočenim suzvučjima kasne romantike i hrli ususret olujnom Otellu nakon kojeg u talijanskoj operi više ništa neće nalikovati vremenu koje je na izmaku. Jagoda Martinčević
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
