Asistenti koreografa

Joyce Cuoco, Uwe Schröter

Scenografkinja

Dinka Jeričević

Kostimografkinja

Sonja Obradović

Oblikovatelj svjetla

Klaus Garditz

Plešu:
 

Oberon

Azamat Nabiullin

Titanija

Sanja Nevešćanin / Albina Rahmatullina

Puck

Monika Dinoni

Robin

Zvončica Gracin

Vratilo

Ajdar Valeev

Helena

Elena Nikolajeva

Hermija

Irina Čaban

Demetrije

Artjom Žusov

Nonna Čičinina, Tea Jelić, Svjetlana Tušek, Julija Pivotskaja, Nikol Marčić,
Sanja Kaliterna, Sonja Gaj, Blanka Galić, Matea Milas, Simona Caputo
Lev Šapošnikov, Igor Gluškov, Remus Dimache, Romulus Dimache,
Daniel Jagar, Nikša De Marchi, Davor Čakarić, Mario Buličić

Baletni studio: Ena Staničić, Diana Njegovan, Sonja Trebotić, Vanesa Đogaš
Anastasia Šapošnikov, Klara Šitum, Doris Marić
Statisti: Ivan Rako, Davor Lalić, Duje Sisarić, Toni Filipović


Prolog
"Ako nisu težnje naše / Zadovoljstvo stekle vaše,
Zamislite, da ste snili / I tek žrtve varke bili.
I da one slike tašte / Tek su san i porod mašte."

 

SAN LJETNE NOĆI - JEDNA OD NAJBAJKOVITIJIH BALETNIH GLAZBI SVIH VREMENA

Većina glazbe skladane na bajkovite teme u pravilu je vedra, zabavna i vesela, a upravo Mendelssohnov San ljetne noći kritičari ističu kao glazbeno djelo takve instančanosti, koja ga toliko izdvaja da bi visoko cijenjen ostao sve da ništa drugo nije napisao. U Mendelssohnovim uvertirama skladno se nadopunjuju dvije njegove velike ljubavi: za putovanjima i za kazalištem, a Uvertira za San ljetne noći ( jedna je od prvih koju je napisao - 1826. op. 21. i kasnije dopunio - 1842. op. 61) upravo obiluje efektnim dramatskim tenzijama kakve je samo Mendelssohn znao postići.

Brojni su se veliki koreografi okušali u postavljanju Sna ljetne noći. Među prvima, naravno, Marius Petipa, još 1876; potom početkom dvadesetog stoljeća Michel Fokine, a od kasnijih verzija najpoznatije su one Georgea Balanchinea iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Balanchineovu očaranost Snom ljetne noći očito dijeli i Youri Vàmos, jer ovo je (nakon Basela i Bonna 1995. te Dusseldorfa 1998.) njegovo već četvrto koreografiranje Sna ljetne noći, ovaj put s Baletnim ansamblom HNK Split s kojim je prošle godine već impresivno postavio Romea i Juliju.

"SAN LJETNE NOĆI" YOURIJA VÀMOSA: PRIČA O SVIMA

Hans Peter 0. Brue

Vàmosova koreografija “Sna ljetne noći“ nudi skeptično-ironičan i zabavno-humorističan odgovor na pitanje je li se Bogu, koji katkad želi biti čovjekom, lakše nositi s ljubavnom srećom i patnjom nego čovjeku.

Nepristrani pogled na, na primjer, Mozartovu šaljivu dramu (dramma giocoso) „Don Giovanni“ mijenja Kierkegaardova demonizirajuća i mitizirajuća recepcija. A ponori koje promatramo zahvaljujući intrigantnim okrutnostima likova u drugoj Mozartovoj šaljivoj drami, u „Cosi fan tutte“, dugo su zanemarivani zbog groteskne radnje koju je nemoguće realistično shvatiti.

Stanje sa „Snom ljetne noći“ nije puno drukčije. Rado previđamo činjenicu, jer nam je tako ugodno, da se poznata izreka Friedricha Dürrenmatta kako je svaka komedija travestirana tragedija – po prirodi stvari odnosi i na „San ljetne noći“. Tome pridonosi i Mendelssohnova romantična glazba koja nam odzvanja u ušima, a koja nema nikakve atmosferske ni stilske veze sa Shakespearovim elizabetanskim suvremenicima. A Shakespearovo vlastito doba ima još manje veze s bajkovito-antičkom Grčkom u koju je pisac smjestio radnju svoje drame. Poljski književni i kazališni kritičar Jan Kott pokazao je u svom tekstu „Titanija i magareća glava“ kako se ova komedija može tumačiti znatno manje šaljivo. Neke spoznaje iz Kottova eseja nisu ostale bez posljedica za Vàmosovo shvaćanje Shakespearova djela. Onaj tko je gledao njegove balete „Trnoružica“, „Labuđe jezero“, „Juliena Sorela“, pa i naizgled dramaturški bezazlenog „Orašara“, neće očekivati da Vàmos jednostavno prepričava "San ljetne noći". To nije samo pitanje sredstava, jer istu je radnju potrebno drukčije prikazati u plesnom smislu, ali i utvrditi drukčija težišta nego što to čine jezik i glazba. U suprotnom, postavlja se pitanje vjerodostojnosti, ne realistične, već događajno-psihološke. Vàmos u Grčku i vilinske vladare vjeruje jednako malo koliko i Shakespeare. To su tek šifre koje svako vrijeme i njegove umjetničke forme moraju tumačiti iznova i svaki put drukčije. Stoga Vàmos ne iskrivljuje predložak kada svoj „San ljetne noći“ smješta u 30-e godine prošloga stoljeća i, naravno, ne u Atenu. To ne čini zbog jeftinog realizma, koji Vàmosa ne zanima, već zato što mu to olakšava, među ostalim, prikazivanje zanatlijskog okruženja na pozornici.

Likovima su paradoksalno ostavljena izvorna imena. To nije u proturječju s vremenskim transferom koji Vàmos poduzima. Naime, u takvim se prividnim suprotnostima, između nadijevanja antičkih imena i više ili manje bliske sadašnjosti, ne izražava jedinstveno-posebno, već univerzalno-tipično, a upravo je o tome riječ u „Snu ljetne noći“. Uvijek jednake konstelacije ljubavne priče, kako u komediji, tako i u tragediji – zaljubljenost, ljubomora, mijenjanje partnera, zabune, itd. – nisu mjesno ni vremenski vezane. Postojale su oduvijek i svuda. A upravo to iznadpojedinačno gledište dopušta bez daljnjega da u Tirolu građevinski poduzetnik imenom Tezej organizira vjenčanje na kojem njegovi predradnici uprizoruju tragičnu priču o „Piramu i Tizbi“.

Upravo sam “San ljetne noći“ opravdava ovakvo gledište. Kada Puck - čija se dvojaka, vilenjačko-vražja priroda pokazuje u dvostrukom liku Pucka i Robina - poništava ivanjskonoćnu začaranost oba ljubavna para, Shakespeare kaže sljedeće:

"...Znana je poslovica stara da svatko uzme svoga para
I kad se zbudiš jasno bit će: Janko Janicu dobi, tu nema hude kobi,
Dobit će svoju kobilu pobro, i sve će biti dobro. "

Priča o Hermiji i Lisandru, o Heleni i Demetriju, jest priča o Ivici i Marici, priča o svima nama, priča kakva se može dogoditi svakome, bilo u Ateni ili Tirolu.

A ta priča o svima nama tiče se jednako i ljudi i bogova, čak i samo vilinskih vladara. Oba se svijeta isprepliću jer njihovi su odnosi jednaki. Oba se ljubavna para svađaju i iskazuju međusobnu ljubomoru. Isto vrijedi i za Oberona i Titaniju, vilinske vladare, koji si međusobno zavide na zabavljačima. Ono što Shakespeare spominje tek uzgred kao pokretač zbivanja, svađa oko zabavljača, kod Vàmosa postaje cijeli prizor. U njemu postaje jasno kako može doći do ispreplitanja svjetova duhova i ljudi: to se događa kada akteri u obje sfere pate od jednake zbrke i sukoba svojih ljubavnih osjećaja, iz čega budu izbavljeni tek nakon mučne ivanjskonoćne more.

Ostaje otvoreno pitanje je li to izbavljenje trajne naravi i hoće li potreba za ljubavlju biti zadovoljena trajno i sretno. Ova dvojba obuhvaća i sljedeće: je li svijet bogova uopće zamisliv i idealan, ili je riječ o pukoj fantastično-osjetilnoj preslici svijeta ljudi koja oslikava vlastite želje i htijenja, kada se ponaša tako ljudski-pretjerano ljudski. Vàmosova koreografija „Sna ljetne noći“ nudi skeptično-ironičan i zabavno-humorističan odgovor na pitanje je li se Bogu, koji katkad želi biti čovjekom, lakše nositi s ljubavnom srećom i patnjom nego čovjeku.

Sadržaj Sna ljetne noći i tekst Hansa Petera 0. Breuea preuzeti iz programske knjižice
Felix Mendelssohn Bartoholdy: Ein Sommernachtstraum
Ballet von Youri Vamos nach William Shakespeare
Opernhaus Düsseldorf, 1998. Prijevod s njemačkog Marina Octenjak
 

1. čin
Prolog

San ljetne noći
Glazba za Shakespeareovu dramu
op. 21 & op. 61
Uvertira
Oberonov bijes i oluja
Simfonija br. 1, c-mol op. 11
Četvrti stavak, Allegro con fuoco
Puk i Robin nabavljaju čarobno sredstvo
San ljetne noći
Scherzo, Allegro vivace
Dolazak zanatlija
San ljetne noći
Intermezzo, Allegro molto comodo
Dolazak Helene i Hermije,
Demetrija i Lisandra
Simfonija br. 4 A-Dur, op. 90
Prvi stavak, Allegro vivace

Titanija i njezina pratnja:
Vilinska kraljica liježe na počinak i biva začarana
San ljetne noći
Zborska pjesma, Allegro ma non troppo
Pjesma bez riječi op. 109 za čelo i klavir, orkestrirao Kenneth Herbert
San ljetne noći, Marš vilenjaka, Allegro vivace
Kazališna proba zanatlija
Vratilova preobrazba
Kvartet za gudačke instrumente a-mol, op. 13
Treći stavak, Intermezzo
Četvrti stavak, Presto
Titanija se zaljubljuje u magarca
San ljetne noći
Notturno, con moto tranquillo

2. čin
Predigra

San ljetne noći
Marš vilenjaka: Allegro vivace
Ljubavna svađa, zbrka i začaranost ljubavnih parova
San ljetne noći
Intermezzo, Allegro appassionato
Simfonija br. 5 D-Dur, op. 104
Treći stavak, Andante
Prvi stavak, Andante
Mladenačka simfonija br. 1
Treći stavak, Allegro
Simfonija za gudačke instrumente br. 10
Prvi stavak, Adagio
Mladenačka simfonija br. 1
Treći stavak, Allegro
Oberon uspavljuje ljubavne parove
Sonata za čelo i klavir br. 2 op. 58
3. stavak, Adagio
Orkestrira Franz Wittenbrink
Posljednja prijetnja ljubavnicima:
vještičji sabat
Oktet op. 20
4. stavak, Presto

Izlazak sunca.
 Titanijino buđenje i pomirba s Oberonom
 Simfonija za gudačke instrumente br. 8
 2. stavak, Adagio (1. dio)
 Vratilova začaranost prestaje
 Simfonija za gudačke instrumente br. 8
 2. stavak, Adagio (2. dio)
 Buđenje ljubavnih parova
 Simfonija br. 2 B-Dur, op. 52
 2. stavak, Allegretto
 Svadbeno slavlje na livadi
 San ljetne noći
 Svadbeni marš, Allegro vivace
 Predstava zanatlija o "Piramu i Tizbi"
 Simfonija za gudačke instrumente br. 11
 2. stavak, Scherzo-Comodo (Švicarska pjesma)
 Odlazak zanatlija
 San ljetne noći
 Intermezzo, Allegro molto comodo
 Finale i epilog
 San ljetne noći
 Uvertira

YOURI VAMOS pripada rijetkim europskim koreografima koji odlučno nastavljaju tradiciju cjelovečernjeg baleta. Njegova se uprizorenja odlikuju inventivnošću, duhovitošću te izrazitim smislom za dramatičnost i muzikalnost. Obično ga više privlače takozvani klasični baleti, ponajprije zbog genijalnosti njihove glazbe, ali i zbog dramaturškog konteksta. Činjenica da prije stotinjak godina klasični balet nije mogao u potpunosti izraziti psihološke i karakterne nijanse likova, Vamosu je dovoljna motivacija za stvaranje preinačenih verzija poznatih naslova. Usprkos tomu, uvijek ostaje vjeran klasičnom naslijeđu kao temelju svoje umjetnosti.

Njegov umjetnički credo u predstavljanju osuvremenjenih tradicionalnih tema očit je razlog njegova trajnog uspjeha u Deutsche Oper am Rhein, Taj veliki baletni ansambl, koji već godinama nosi prepoznatljiv Vamosov pečat, dokazao se mnogim uspješnim gostovanjima kao i stalno rasprodanim baletnim večerima u Diisseldorfu i Duisburgu, Stoga ne iznenađuje činjenica da je Vamos u nedavnom izdanju Povijest baleta 20. stoljeća nazvan vjerojatno najboljim koreografom-pripovjedačem našega doba. 2006. godina u baletnom je smislu bila obilježena Vamosovim prodorom u Sloveniju i Hrvatsku. Naime, balet Coppelia na Montmartru prvo je djelo Yourija Vamosa koje je nedavno izvedeno u Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (premijera, 27. listopada 2006.) a Vamosova koreografija Romea i Julije (prema Shakespeareu i na glazbu Sergeja Prokofjeva) u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljanu (11. veljače 2006.) i obje su doživjele nepodijeljena priznanja publike i kritike, kako za koreografsku smjelost i inventivnost, tako i za kvalitetu izvedbe.

San ljetne noći: sadržaj

1. čin

Vilenjaci i duhovi namame mladiće i djevojke u šumu, a potom, kako bi se s njima našalili, uzimaju im odjeću. Budi se preostali noćni svijet vilenjaka, duhova i vještica. Puck i Robin, sluge vilinskog kralja Oberona, zamjećuju zlovolju svoga gospodara i njegove supruge, vilinske kraljice Titanije. Kako bi ih oraspoložili, odijevaju ljudsku odjeću i stavljaju se kraljevskom paru na raspolaganje kao zabavljači. Time, međutim, izazivaju Oberonov bijes. Njegova ljutnja se pojačava i vrhunac doseže u čarolijom izazvanoj oluji. Vilinskog kralja umiruje tek pomisao da svoju suprugu izvrgne poruzi. Naređuje Pucku da izmisli čarobno sredstvo pomoću kojega će se Titanija zaljubiti u prvo nakazno stvorenje koje ugleda.

Dolazak zanatlija. Oni pripremaju mjesto na kojem će se održati svadbeno slavlje vojvode Tezeja i njegove nevjeste Hipolite.

Dolazak ljubavnih parova. Helena i Hermija, dobro raspoložene, nailaze na Lisandra i Demetrija. Helena je zaljubljena u Demetrija, no on je, baš kao i njegov prijatelj Lisandar, opčinjen Hermijom. Helenina ljubav ostaje neuzvraćena, ali ona se odlučuje boriti za Demetrija.

Nakon što se njena pratnja udalji, Titanija liježe u šumi na počinak. Oberon je začara.

U njihovoj blizini zanatlije održavaju probu za predstavu koju žele izvesti u čast vjenčanja vojvode Tezeja i njegove nevjeste Hipolite. Pritom ih promatraju Puck i Robin te vragolasto odlučuju pretvoriti Vratilo, jednoga od zanatlija, u magarca. Odmah potom Titanija se budi i zaljubljuje u njega.

2. čin

U svojoj obijesti Puck i Robin, uz Oberonovu privolu, začaraju i oba ljubavna para. Dolazi do potpune zbrke, a na kraju i svađe, jer nitko od zaljubljenih više ne zna koga je volio i koga želi voljeti. Na kraju svo četvoro obuzima san. Oberon prilazi i melankolično promatra lijepe, zaspale djevojke i mladiće. Privlači ga svijet ljudi i želio bi mu se približiti.

Čim se udalji, budi se noćni svijet vještica i duhova, prikaza koje pokušavaju ovladati mladim ljudima. Oberon se umiješa i tako zaštiti parove od najgorega. Naređuje Pucku i Robinu da prekinu čaroliju i spoje izbavljene parove.

Oberon poništava Titanijinu začaranost. Užasna epizoda završava i za zanatliju Vratila prilikom svitanja: on opet gubi magareću kožu – ali istodobno nije zbog toga sretan, jer se u njoj zapravo osjećao sasvim ugodno.

Nakon buđenja zaljubljenih sve završava sretno: svatko se opet nalazi u pravim rukama: Hermija u Lisandrovim, Helena u Demetrijevim. Tezejevo svadbeno slavlje gotovo je završeno. Zanatlije se pridružuju svadbenom paru i uzvanicima kako bi izveli loše uvježbanu predstavu, tužnu zgodu o “Piramu i Tizbi“. Predstava nije posebno dojmljiva, ali to ne sprječava uzvanike u cjelodnevnom slavlju.