PROGRAM

NAGRADE

NAGRADE

SPONZORI

ONLINE PRODAJA ULAZNICA  

Maksim Gorki

NA LJETOVANJU

Praizvedba: Дачники, Sankt Peterburg, 1904.
Prijevod: Fikret Cacan i Lada Kaštelan

Premijera (hrvatska praizvedba): Vila Dalmacija, 9. kolovoza u 21h
Trajanje: 2 sata i 30 minuta uz stanku
Reprizne izvedbe: 10.,11.,12.,13. kolovoza 2008. u 21h

Redatelj: Janusz Kica
Dramaturginja: Lada Kaštelan
Scenografkinja: Dinka Jeričević
Kostimografkinja: Diana Kosec – Bourek
Skladatelj: Nenad Sliškov
Oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović
Oblikovatelj zvuka: Petar Ivanišević
Asistenica redatelja i inspicijent: Nela Sisarić
Šaptačica: Zlata Kovačić
Asistent kostimografkinje: Mario Leko

Uloge:

BASOV, SERGEJ VASILJEVIĆ, odvjetnik: Ante Čedo Martinić
VARVARA MIHAILOVNA, njegova žena: Alma Prica
KALERIJA, Basovljeva sestra: Bruna Bebić – Tudor
VLAS, Basovljev šurjak: Mijo Jurišić
SUSLOV, PETAR IVANOVIČ, inženjer: Elvis Bošnjak
JULIJA FILIPOVNA, njegova žena: Marija Tadić
DUDAKOV, KIRIL AKIMOVIČ, doktor: Nenad Srdelić
OLGA ALEKSEJVNA, njegova žena: Snježana Sinovčić – Šiškov
ŠALIMOV, JAKOV PETRANOVIČ, književnik: Dragan Jovičić
RJUMIN, PAVLE SERGEJEVIČ: Trpimir Jurkić
MARIJA LJVOVNA liječnica: Ksenija Prohaska
SONJA, njezina kći: Danijela Vuković
DVOTOČKA, SEMJON SEMJONOVIČ, ujak Suslovljev: Ivica Vidović
ZAMISLOV, NIKOLAJ PETROVIČ: Robert Kurbaša
SAŠA, sobarica: Andrea Mladinić


Glazbenici: Nilla Axelsson – Siriščević, violina
Danira Ipavec, harmonika
Mijo Mišetić, kontrabas
Statisti: Antiša Filimonović,
Renato Vidaković
Vozač: Mihovil Lušić

 

ALEKSEJ MAKSIMOVIČ PJEŠKOV, poznat kao Maksim Gorki, rodio se 16. ožujka 1868. godine u provincijskom gradiću Njižnjem Novgorodu, koji se od 1932. do 1991. zvao Gorki, a onda opet postao Njižnji Novgorod.
Otac mu je bio stolar Maksim Pješkov (umro 1871.), a majka Varvara, kći soboslikara Kaširina, u čijoj obitelji je Gorki proveo veći dio djetinjstva, uz majčine samo povremene posjete. Majka mu je umrla kad je imao jedanaest godina, a djed ga je poslao u svijet, da se sam izdržava. Bio je šegrt kod raznih obrtnika, prao suđe na brodovima po Volgi, učio crtanje i pomagao pri izradi ikona, radio kao pekar, čizmar, vrtlar, kovač, čuvar željezničke pruge, nosač, pisar, bezuspješno se u Kazanu pokušao upisati na fakultet. S devetnaest je godina, prigodom pokušaja samoubojstva, oštetio plućno krilo, tako da je cijelog života bolovao na plućima. U bilješci pronađenoj u džepu pisalo je: "Krivnju za svoju smrt bacam na njemačkog pjesnika Heinea, koji je izmislio zubobolju srca. Uz to prilažem pasoš, koji sam izvadio upravo za ovu prigodu. Molim da se nad mojim tijelom izvrši obdukcija, ne bi li se vidjelo koji je đavo ušao u mene u zadnje vrijeme". Već sljedeće je godine prvi put uhićen zbog subverzivne djelatnosti, pješačio je diljem Rusije - i postao pisac.
O svom odrastanju i životu kasnije je pisao u autobiografskoj trilogiji - Djetinjstvo (1914), Među ljudima (1916) i Moji univerziteti (1923) - koja se svrstava među njegova najcjelovitija i najznačajnija djela. Prvom objavljenom pripovijetkom, Makar Čudra, odmah je skrenuo na sebe pažnju čitalačke publike i kritike. Uzeo je književno ime Maksim Gorki, a kritika je njegove prve novele odredila imenom "neoromantizma".
U Samari se ženi s Jekaterinom Pavlovom Volžinom, novinskom korektoricom. 1897. godine rodio mu se sin, Maksim, sljedeće je godine opet uhićen, i piše prvi roman Foma Gordejev. Taj je roman izgrađen na temeljima realističke tradicije, u središtu mu je lik snažnog provincijskog trgovca s Volge, koji se buni protiv vlastite sredine.
Godine 1898. započinje korespondenciju s Čehovom, kojem se divi. Kad Stanislavski, u proljeće 1900. godine, odluči bolesnog Čehova na Krimu posjetiti s najboljim predstavama, Čehov poziva Gorkog da svakako dođe u Jaltu, i tako započinje poznanstvo Gorkoga ne samo s Čehovom nego i s članovima MHAT-a. Gorki obećava napisati dramu, u jesen 1900. godine dolazi u Moskvu i svakodnevno u MHAT-u pohađa probe i predstave, druži se s ansamblom, i, osobito, s Čehovom. Krajem rujna 1901. predaje umjetničkom rukovodstvu dramu Malograđani, a sljedeće godine završava i dramu Na dnu, koja je nakon velikog moskovskog uspjeha odmah izvedena i u Berlinu, u kazalištu Maxa Reinhardta i potom na brojnim svjetskim pozornicama. Do 1906. piše još četiri drame (Na ljetovanju, Djeca sunca, Barbari, Neprijatelji), koje čine uzbudljivu fresku Rusije na prijelazu stoljeća, u predvečerje revolucije 1905. u kojoj i sam sudjeluje, i biva uhićen. Nakon puštanja iz zatvora pod pritiskom svjetske javnosti, prisiljen je emigrirati, prvo u Finsku, zatim u Berlin, pa u New York, a odatle odlazi u Italiju, na Capri, gdje ostaje sedam godina, u pratnji glumice Andrejeve, koja postaje njegovom nevjenčanom ženom. Na Capriju piše roman Mati, koji prvo izlazi, u nastavcima, u New Yorku, odmah je potom preveden na brojne druge jezike, a 1907. godine izlazi i u Rusiji. Na Capriju piše i drame Posljednji, Čudni ljudi, Djeca, Vasa Željeznova (Mati), i Lažan novac. U prosincu 1913. vraća se s Andrejevom u Peterburg. Suprotstavlja se ratu, a 1917. godine i Lenjinu oko pokretanja revolucije, no ipak, nakon pobjede Oktobarske revolucije, postaje članom Izvršnog Sovjeta, te uz mnoge metamorfoze i krize, ostaje do kraja života uz sovjetsku vlast, i u periodu čistki i Staljinovog terora, kao inaugurator "socijalističkog realizma". Godine 1921. ponovo napušta Rusiju, prvo odlazi u sanatorij u Schwarzwaldu, zatim do 1924. putuje Europom, a onda, do 1932. ostaje u talijanskom Sorrentu, gdje piše roman Djelo Artamonovih, koji se danas svrstava među najznačajnije genealoške romane i djela svjetske književnosti (Thomas Mann, Buddenbrokovi; John Galsworthy, Forsyte Saga; Roger Martin du Gard, Thibaultovi; Krležin ciklus o Glembajevima).
Tridesetih godina Gorki objavljuje treći ciklus drama, koje se, iako napisane poslije, također bave razdobljem uoči Oktobarske revolucije: Jegor Buličov i drugi, Dostigajev i drugi, Vasa Željeznova, druga varijanta i Somov i drugi.
U svom rodnom Gorkom, Maksim Gorki umro je 18. lipnja 1936. godine - u nerazjašnjenim okolnostima.

 

DAČNIKI - U ŠTO JE CILJAO GORKI?
Sankt Peterbug, 1904.

Svoju novu dramu Dačniki (Na ljetovanju), Gorki je u proljeće 1904. čitao ansamblu Moskovskog hudoženstvenog teatra, ali komad, kako je zapisao Konstantin Stanislavski, na prisutne nije ostavio jači dojam, a neke je čak razljutio. Uslijedila je detaljna i prilično oštra recenzija Nemirovič-Dančenka, u kojoj je prigovorio Gorkom zbog pristranog i malicioznog prikazivanja ruske inteligencije, nedostatka ljubavi prema čovjeku, te mnogih nejasnoća, kako u samom tekstu, tako i u ideji drame, tražeći od autora da ukloni te nedostatke. Gorki je recenziju shvatio kao "principijelno neslaganje“ i odbio dramu dati Moskovskom hudožestvenom teatru, kojI mu je s velikim uspjehom izveo prethodne dvije drame, Malograđane i Na dnu.
I tako je, umjesto MHAT-a, dramu Dačniki  prvi put prikazala čuvena ruska glumica Vera Komisarževska u svom teatru u Sankt Peterburgu 10. studenog 1904. Praizvedba je izazvala nečuven skandal i žestok sukob između onih protiv kojih je Gorki u drami istupio i onih koje je branio - povijest kazališta poznaje malo tako burnih premijera.
"Praizvedba je bila skandal, zbog kojeg sam zadovoljan. Komad nije ništa osobito, ali pogodio sam u ono, u što sam i ciljao“, zabilježio je Gorki.
U što je ciljao Gorki?
O prvim planovima za dramu Dačniki pisao je već 1902.: "Htio bih prikazati suvremenu materijalističko-buržoasku (kako je zove Berdjajev) inteligenciju. Najradije bih pokazao svakom od njih po zasluzi, onako zapravo, a prije svega samom Berdjajevu“.
Drama je nastala u doba kad je ekonomska i politička situacija u zemlji bila do krajnosti napeta zbog rata s Japanom. Opis premijere, što ga je Gorki uputio ženi, svjedoči o ogorčenosti i publike i autora u predvečerje revolucije 1905. godine: "Praizvedba je bila najljepši dan mog života, kažem ti, prijateljice moja! Nikad do sad nisam u tolikoj mjeri i s takvom dubinom doživio i vjerojatno nikad više neću tako doživjeti taj osjećaj vlastite snage, i vlastitog značenja u životu. To sam doživio u trenu kad sam, nakon trećeg čina, stajao na rampi, potpuno obuzet vihorom sreće, i nisam pognuo glavu pred publikom, spreman na svaku ludost, samo da mi je netko zviždao. To je svima bilo jasno i nitko nije zviždao. Samo aplauz, i izlazak iz dvorane kritičara časopisa 'Mir iskusstva'. U meni i oko mene bilo je nešto prokleto dobro, publika u prvim redovima izvikivala je bijesnim glasom lude riječi, obrazi su bili zažareni, oči su sjajile, netko je grcao i psovao, mahali su rupčićima, a ja sam ih gledao, tražio među njima neprijatelje, ali vidio sam samo robove i nekoliko mojih prijatelja. 'Druže! Hvala! Hura! Dolje malograđanština!'  To je bilo zadivljujuće. Osjećao sam se kao krotitelj zvijeri, i moje lice mora da je izgledalo potpuno besramno".
Ta je praizvedba uoči revolucije 1905. odredila daljnju recepciju drame Dačniki.  Nakon što je Gorki sudjelovao u generalnom štrajku u siječnju 1905. (Krvava nedjelja) u Sankt Peterburgu uhapšen je i zatvoren. Komad je skinut s repertoara, a nove su izvedbe zabranjene.  U jesen je dopušteno da se komad tiska, te je izveden u Kijevu i Rigi. Kad je  kazalište iz Rige gostovalo u ožujku 1905. u Moskvi s izvedbom drame Dačniki  to je bio politički događaj. Glas o spektakularnoj praizvedbi i vijest o hapšenju autora bili su prethodnica svih daljnjih izvedbi, pretvarajući ih u političke demonstracije protiv carističke vlade. Kritička recepcija komada bila je žestoko kontroverzna. Tako je nekoliko sljedećih godina komad imao veliki utjecaj, a onda je za neko vrijeme potonuo u zaborav... 
Prva izvedba u Sovjetskom savezu odigrala se 1939. u Lenjingradu, u kazalištu "Maksim Gorki“, tri godine nakon njegove smrti.
Recepciju tog komada na Zapadu obilježila je znamenita, antologijska izvedba u režiji Petera Steina (uz dramaturšku suradnju Botha Straussa) 1974. u novom berlinskom kazalištu  "Schaubühne am Halleschen Ufer“, koja je gostovala na svim važnijim europskih pozornicama, i postala mjerilo kazališne estetike i osjećaja života sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. A sama drama postala je nezaobilaznim dijelom repertoara svjetskih kazališta. I napokon dočekala i svoju hrvatsku praizvedbu.

 

NA LJETOVANJU
Split, 2008.
 

Maksim je Gorki dramu Na ljetovanju (Dačniki ) dovršio iste godine kada je umro Anton Pavlovič Čehov, pisac na čiji je nagovor, i pod čijim je utjecajem (istodobno ga i obožavajući i kritizirajući, baš kao i Ćehov njega) Gorki počeo pisati drame. Drama Na ljetovanju uobičajeno se smatra njegovom najčehovskijom, koliko to uopće može biti iz pera autora čiji je temperament, kao i svjetonazor, potpuno oprečan Čehovljevom. Ono što pak dijeli s Čehovim, duboko je, intuitivno, poznavanje čovjeka, emotivnih, racionalnih i, pogotovo, iracionalnih silnica koje upravljaju ljudskim životom. I u čijoj se najdubljoj intimi mogu prepoznati tragovi svih društveno-političkih vihora koji vitlaju njegovom suvremenošću. Gorki je nemilosrdniji u razgolićivanju ljudskih utroba, izravniji, opakiji, njegovi se likovi žestoko sukobljavaju čak i oko beznačajnih sitnica, iz njih provaljuju i dosada i bijes i strast nekontrolirano (mediteranski, moglo bi se reći), bilo da su puni ideala i uvjerenja, bilo cinizma, bilo sumnji i prezira, bilo gađenja, uzaludne žudnje, bilo očaja zbog vlastite nemoći i uzaludnog traganja za smislom.

Podnaslov drame je prizori, čime je sugerirana fragmentarnost, i nedostatak veće priče (baš kao i kod Čehova). Ali tko su lica te drame, jesu li i ona slična Čehovljevima?
Grupa prijatelja i znanaca provodi ljeto u unajmljenim ljetnikovcima, dačama. Moglo bi se reći da Dačniki počinju tamo gdje zadnja drama A. P. Čehova završava. Višnjik je prodan i posječen, na njegovom mjestu izgrađene su dače za iznajmljivanje.
U jednoj takvoj ljetuje odvjetnik Basov sa suprugom Varvarom i njezinim mlađim bratom Vlasom, a s njima je i Basovljeva sestra Kalerija, pjesnikinja i glazbenica amaterka. Daču pokraj njih unajmio je inženjer Suslov, sa suprugom Julijom, a k njima dolazi Suslovljev ujak Dvotočka, bivši tvorničar. U blizini ljetuju i liječnica (s privatnom praksom) Marja Ljvovna, sa kćerkom Sonjom, profesor Rjumin, kućni prijatelj Basovljevih (točnije, gospođe Basov), i Basovljev pomoćnik Zamislov (koji 'pomaže' u braku inženjeru Suslovu). K njima, sa suprugom Olgom, navraća tamošnji liječnik Dudakov, (pre)zaposlen u obližnjoj bolnici i stalno zabrinutom za njihovu brojnu djecu. Na kraju prvog čina Basovu u posjet, i zato da bi se odmorio, i zato da bi mu Basov riješio neke pravne probleme oko nasljedstva, dolazi Jakov Petrovič Šalimov, slavni pisac...
Sve su to, osim liječnika Dudakova, dobrostojeći, neki od njih čak i bogati ljudi. Kulturni, inteligencija - kažu za sebe. Materijalnih problema nemaju, ali isto tako nemaju ni jasnih stavova ni ideala, ni pravih želja; osjećaju se prazni, potrošeni, i najradije okrivljuju druge zbog toga. Neki se od njih s time muče: svjesni besmislenosti vlastitog života, htjeli bi pobjeći, i promijeniti vlastiti život; neki ne: zadovoljni su sami sobom. Neki čak i uspijevaju pronaći izlaz, a drugi agresivno odbijaju dovesti u pitanje svoje životne principe.
Ljudi su to koji rado idu u kazalište (gospođa Suslov čak i amaterski glumi), puno čitaju, slušaju glazbu, dobro su informirani.
Gorki je svoj tekst zamislio kao zrcalo, okrenuto prema publici.
Što mi vidimo u njemu danas?

L.K.

Naslov na ruskom glasi Dačniki, i neprevodiv je na druge jezike (u Engleskoj je naslov ove drame obično Summerfolk, u Njemačkoj Sommergäste, u Francuskoj Les estivants) a ta riječ danas u ruskom ima i pomalo pogrdan prizvuk – označava ljude koji imaju dovoljno novaca da si unajme kuće za odmor, i tamo, u prirodi, ljenčare. Izvorno, dače su bile vlasništvo plemstva, zemlja se obrađivala, od nje se živjelo.

 

* * *
Masa mučnih čovječuljaka se
širom moje domovine mota,
petljaju se, traže sebi mjesta
gdje se mogu skriti od života.
Svi bi rado sreće pojeftino,
sitosti i mira bez krivice,
ili stenju ili se pak žale
lažljivci i sinje kukavice.
Sitne ili posuđene misli,
riječi im sa špice ili scene,
tiho pužu po rubu života
čovječuljci mutni kao sjene.
* * *

* * *
Otpuhnute jesenskim su dahom,
s ledenih visina neumitno
prekrasne pahuljice u padu
kao cvijeće umrtvljeno, sitno.
Pahulje se vrte iznad zemlje
umrljane, bolesne i plačne,
nježno joj pokrivajući blato
samilosnim čistim pokrivačem.
Neke mračne zamišljene ptice...
Zamrli i grmovi i granje...
Nečujnih pahuljica i bijelih
s ledene visine osipanje...
* *

POSLJEDNJI ČOVJEK...
Nasilje, 2008.

...Još je davno Friedrich Nietzsche zapazio kako se zapadnjačka civilizacija kreće u smjeru Posljednjega Čovjeka, ravnodušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Budući da nije u stanju maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeći samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga: "Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A najposlije mnogo otrova, kako bi umiranje bilo lako (...) Postoje još mala zadovoljstva za dan i mala zadovoljstva za noć: no poštuje se zdravlje. - Pronašli smo sreću - kažu posljednji ljudi i trepću očima.“ (Tako je govorio Zaratustra).
Nama koji živimo u zemljama Prvoga svijeta sve je teže čak i zamisliti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvovati vlastiti život. Doista, rascjep između Prvog i Trećeg svijeta u sve većoj mjeri prolazi linijom koja razdvaja dug i zadovoljan život prepun materijalnog i kulturnog bogatstva i život koji je posvećen nekom transcendentnom cilju. Nije li upravo to antagonizam između onoga što je Nietzsche nazvao "pasivnim“ i "aktivnim“ nihilizmom? Mi sa Zapada predstavljamo Posljednje Ljude, zapretene u glupa svakodnevna zadovoljstva, dočim su muslimanski radikali spremni staviti sve na kocku i uključiti se u nihilističku borbu sve do krajnosti i autodestrukcije.“...

Slavoj Žižek
Ulomci iz knjige O nasilju, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.

 

JANUSZ KICA rođen je 1957. u Wroclavu, gdje je živio do odlaska na studij teatrologije na Jagiellonskom sveučilištu u Krakowu. Studij, tijekom kojeg dolazi u kontakt s vodećim poljskim redateljima i glumcima, te s kazališnim strujanjima suvremenog europskoga avangardnog teatra, završava 1981. godine. Te godine državni prevrat generala Jaruzelskog zatječe ga u Zapadnoj Njemačkoj, gdje i ostaje. U Kölnu upisuje studij teatrologije i povijesti umjetnosti. U Njemačkoj u početku radi kao redateljski i scenografski asistent u raznim kazalištima, a od 1986. do 1989. bio je stalni asistent režije, a poslije i kućni redatelj, u Wuppertaler Bühnen, kazalištu koje je proslavila Pina Bausch.
U Wuppertalu, jedna od njegovih prvih samostalnih predstava bila je scenska postava Theobaldt-Kiplingove Knjige o džungli, a 1990. dobio je poziv da Knjigu o džungli postavi na scenu i u Zagrebačkom kazalištu mladih, i ta predstava još i danas vrijedi za jednu od ponajboljih predstava (i za djecu i za odrasle) tog kazališta, dok je za Kicu bila početak njegove kazališne ljubavi s hrvatskim glumištem. Nakon Wuppertala, uslijedili su pozivi u druge njemačke gradove (Staatstheater Karlsruhe, Stadttheater Bremerhaven, Stadttheater Koblenz, Staatstheater Mainz) a također u Sloveniju i Austriju. Na Salzburger Festspiele surađivao je s Peterom Steinom i Andrzejom Wajdom.
U Sloveniji, režirao je i u Mariboru, Celju, Novoj Gorici i Piranu, ali najviše u ljubljanskom SNG-u, gdje je na scenu postavio niz zapaženih predstava: Shakespeareova Oluja, Čehovljev Višnjik, von Horvathove Priče iz Bečke šume, Kafkin Proces, Španjolski komad i Bog masakra Yasmine Reza. Režirao je često i u Novoj Gorici, a na Piranskom ljetnom festivalu na scenu je postavio Zločin i kaznu F. M. Dostojevskoga i Igru ljubavi i slučaja P. Marivauxa.
Za režiju Kafkine Amerike u mariborskom SNG-u dobio je nagradu za režiju na Borštnikovim srečanjima, kao i za režiju Ukroćene goropadnice u celjskom SLG-u i Sna Ivanjske noći Primorskog narodnog gledališča iz Nove Gorice, a na istom festivalu Calderonov Život je san ljubljanskog SNG-a i Ukroćena goropadnica kazališta iz Celja u Kicinoj režiji, dobili su nagradu za najbolju predstavu u cjelini.
U Beču, u Theater in der Josefstadt režirao je, kontinuirano, nekoliko predstava, među ostalim, Grillparzerovu Sapfo, Liliom F. Molnara, Opasne veze Christophera Hamptona.
U Mainzu je postavio na scenu Calderonovu Kćer zraka, Goldonijeva Slugu dvaju gospodara, Četvrtu sestru J. Glowackoga, te dramatizaciju Čarobnog brijega Thomasa Manna…
U Hrvatskoj je Kica, nakon Knjige o džungli režirao još nekoliko predstava. U ZKM-u Tri mušketira A. Dumasa, Shakespeareov San ljetne noći, Skakavce Biljane Srbljanović i Krijesnice Tene Štivičić, a u privatnoj produkciji, i uspješnicu Zeko Zajec, C. Serrault. U zagrabačkoj Komediji režirao je Shakespeareova Na tri kralja, a u zagrebačkom HNK-u, Goldonijevu Trilogiju o ljetovanju, a ove godine u DK Gavella dramu Tennessee Williamsa Orfej silazi.
U riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca na scenu je postavio Raspru P. Marivauxa, a na Dubrovačkim ljetnim igrama Shakespeareovog Julija Cezara i Kleistovog Amfitriona.
Na 51. splitskom ljetu postavio je u parku Vile Dalmacija Noći iguane Tennessee Williamsa, a predstava je dobila Nagradu hrvatskog glumišta 2005.
Osim Noći iguane, još su dvije njegove predstave dobile nagradu Hrvatskog glumišta, Tri mušketira ZKM-a 1995. i Amfitrion s Dubrovačkih ljetnih igara 2003., dok je Komedijina predstava Na tri kralja dobila nagradu za najbolju predstavu na Danima satire 1999.
Nakon Noći iguane, ovo je njegova druga režija u Splitu.

Tekstove priredila Lada Kaštelan