O FESTIVALU

PROGRAM  

NAGRADE

NOVOSTI 

ULAZNICE

SPONZORI

ABOUT FESTIVAL

PROGRAMME

AWARDS

NEWS 

TICKETS

SPONSORS

HRVATSKI BAROKNI ANSAMBL / CROATIAN BAROQUE ENSEMBLE
KOMORNI ZBOR IVAN FILIPOVIĆ / CHAMBER CHOIR "IVAN FILIPOVIC"

Samostan sv. Ante / St. Ante Monastery : 01. VIII 2004

Dirigent / Conductor: SAŠA BRITVIĆ
Zborovođa / Chorus Leader: GORAN JERKOVIĆ

Solisti / Soloists
IVANA KLADARIN, sopran
IVAN TURŠIĆ, tenor
KRUNOSLAV TUMA, tenor
BERISLAV JERKOVIĆ, bariton

Koncertni majstor: Laura Vadjon, violina / Continuo: Krešimir Lazar, violončelo; Pavao Mašić, čembalo

JEAN GILLES (1668 - 1705)
Messe des Morts (Requiem) 1699
I. Introit
II. Kyrie
III. Graduel
IV. Offertorie
V. Sanctus
Benedictus
VI. Agnus Dei
Post Communio

MICHEL CORRETTE (1707 - 1795)
Carillon des Morts

HRVATSKI BAROKNI ANSAMBL vokalno-instrumentalni je sastav specijaliziran za izvođenje glazbe baroknog razdoblja kao i bliskih epoha. Godine 1999. ansambl su utemeljili ugledni glazbenici i pedagozi Mario Penzar i Saša Britvić te privukli brojne mahom mlađe kolege instrumentaliste i pjevače već afirmirane u izvođenju barokne glazbe. Među njima su vokalni umjetnici Lidija Horvat Dunjko, Tamara Felbinger, Renata Pokupić, Sanja Madunić, Ivana Kladarin i dr., te instrumentalisti Laura Vadjon, Krešimir Lazar, Dani Bošnjak, Branko Mihanović, Renata Penezić, Milan Čunko... Ansambl je gostovao na mnogim festivalima kao što su Festival duhovne glazbe srednjoeuropskih zemalja u Rimu, Varaždinske barokne večeri, Zagrebačke ljetne večeri, Glazbene večeri u sv. Donatu... Kritika i publika prihvatili s u novoosnovani ansambl kao veliko osvježenje ali i kao kulturološki odgovor na potrebu sredine za širenjem koncertnog repertoara temeljenog na autentičnim interpretacijama. Programske osobitosti ovog ansambla su povijesno-tematske cjeline poput naslova U sporednice: "Njemački i hrvatski barok", "Francuski i engleski barok"; "Hebrejska barokna glazba" "Povijest trio sonate", "Requiem u francuskom baroku" i dr. U programima Hrvatskog baroknog ansambla redovito su zastupljeni i hrvatski barokni autori, odnosno oni koji su djelovali na ovom području (F. Sponga-Usper, G. Usper, T. Cecchini, V. Jelić, I. Lukačić i dr.). Ansambl je osim u Hrvatskoj uspješno gostovao u Italiji, Mađarskoj i Španjolskoj te ostvario prvi CD na kojem Laura Vadjon i Mario Penzar izvode hrvatske i talijanske barokne sonate.
SAŠA BRITVIĆ Na međunarodnom natjecanju dirigenata u Saumuru osvojio je prvu nagradu čime je postao laureatom zaklade Yehudi Menuhin. Od 1994. godine vodi orkestar Muzičke akademije u Zagrebu isprva u svojstvu predavača, a od 1996. docenta. Dobitnik je Rektorove nagrade (1987) i Nagrade Hrvatskog glazbenog zavoda, a odlikovan je i redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Jedan je od osnivača Hrvatskog komornog orkestra, a 1999. godine u suradnji s M. Penzarom osniva Hrvatski barokni ansambl. Brojni su ansambli kojima je Saša Britvić do danas ravnao: Zagrebačka filharmonija, Zbor i Orkestar HNK Zagreb, Simfoničari HRT, Zbor HRT-a, Simfonijski puhački orkestar HV, Hrvatski komorni orkestar, Orkestar riječke opere, Slovenska filharmonija, Sarajevska filharmonija, Državni simfonijski orkestar St. Petersburg, Zbor M. I. Glinka, Orchestra sinfonica dell'Emilia Romagna, Orchestra sinfonica di provincia di Bari, Orkestar mladih Europe, Orkestar zaklade Yehudi Menuhin, Orkestar Alpe-Adria i dr.

Iz kritika:

Znali smo da Hrvatski barokni ansambl osnovan prošle godine okuplja izvrsne glazbenike izrazito sposobne za oduševljavanje sebe i svoje publike onim što rade. No ono što se u nedjelju od njih čulo na prvom koncertu njihove nove sezone u Hrvatskom glazbenom zavodu bilo je iznenađenje. I više od toga: prava senzacija!
Branimir Pofuk, "Jutarnji list", 2000.

Na kraju koncertne sezone slobodno možemo reći da je "Hrvatski barokni ansambl" najveći ovogodišnji domaći glazbeni doseg. Osnivači Mario Penzar i Saša Britvić stvorili su ansambl koji se razvio u suvereno izvođačko tijelo sastavljeno uglavnom od mladih pjevača i svirača.
Alenka Bobinsky, "Jutarnji list", 2000.

... Hrvatski barokni ansambl počeo je svoj ciklus koncerata s djelima Telemanna, Bacha i Händela i vrsnim je sviranjem svakako mogao oduševiti svoju sve brojniju publiku... iskreno je predstavio sve svoje odlične svirače i soliste
...Maja Stanetti, Večernji list, 2000

KOMORNI ZBOR IVAN FILIPOVIĆ osnovan je 1998. godine. Jedan je od najuspješnijih a cappella amaterskih ansambala u Hrvatskoj. Visoka vokalno-tehnička i estetska razina interpretacije odlike su Zbora od njegova začetka. Značajna postignuća na domaćim i međunarodnim natjecanjima pjevačkih zborova, te niz pohvalnih ocjena glazbenih kritičara i pedagoga, jasna su potvrda umjetničke kvalitete Zbora. Rad Zbora obilježen je brojnim cjelovečernjim koncertima (Đakovo, Osijek, Poreč, Pula, Požega, Slavonski Brod, Šibenik, Vinkovci, Varaždin, Zadar, Zagreb), a svakako je potrebno istaknuti i uspješnu suradnju s Hrvatskim baroknim ansamblom (Antonio Vivaldi "Gloria", André Campra "Requiem", Jean Gilles "Requiem"), te s uglednim solistima (Mitchell Sandler, Werner Ehrhardt, Mimi Mitchell). 2003. godine Zbor je objavio CD naslovljen "a cappella". Glazbeni materijal na ovoj kompaktnoj ploči živa je ilustracija zvukovnog i repertoarnog identiteta Zbora - izvedbe skladbi starih majstora i suvremenih skladatelja objedinjene toplinom komornog zvuka.

GORAN JERKOVIĆ, profesor glazbene kulture, osnivač je i umjetnički voditelj Zbora. Rođen je 1968. godine u Slavonskom Brodu. U dodiru je s vokalnom glazbom od najmlađih dana. Diplomirao je 1993. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se na Ljetnoj akademiji za zborsko dirigiranje u Wernigerodeu (Njemačka) kod Prof. Dr. Jerrya Jordana (USA) i Gábora Hollerunga (Mađarska).

JEAN GILLES Few works written during France's "grand Siècle" were as celebrated in the 18th century as Gilles' Messe des Morts. Not only was it performed around fifteen times during the famous Concerts Spirituels in Paris, but it was also sung at the memorial services for Rameau, King Stanislas of Poland and Louis XV shortly after their deaths. And in 1752, in his "Letters on the famous men of the reign of Louis XV", Pierre-Louis d'Aquin wrote that if Gilles "had not died in his prime [he was 37] (...) perhaps he would have taken the place of the famous Lalande." A glorious, if posthumous reputation for a composer who only ever worked in the south of France. Born in 1668 in Tarascon, Gilles began his career at the cathedral of Saint-Sauveur in Aix-en-Provence, before going on to work at Agde, Avignon and Toulouse, where in 1697 he became master of music at the cathedral of Saint-Étienne. Here he wrote is Messe des Morts, shortly before 1700.
The work was commissioned for the funeral of two Parliamentary counsellors, but it seems that it was not performed for financial reasons. Campra was furious, and put it under seals, intending it for his own funeral, it was said. It was indeed performed at that melancholy occasion, and made a strong impression on its listeners.
    In Provence, it was usual for the body of a deceased noble or wealthy person to be carried around the town in his open coffin, accompanied by music. This would have included parts for drums, which are not in Gilles' score, but have been recreated by Joel Cohen for this recording, which is the first attempt to recreate a Provençal Funeral mass. The characteristic drum rhythm appears at several points in the strings or in the vocal parts. It was also the first time in France that a concertante style (where passages are sung altternately by soloists and chorus) had been employed in a Mass, along the lines of the motets written for the Chapel at Versailles and the end of  the 17th century. Several movements of the Requiem, including the Introit, open with a solo voice (usually the tenor), followed by vocal duets or trios which are then elaborated by the choir. Other noteworthy features are the role of the "simphonie" (the orchestra), providing substantial musical links, the highly theatrical nature of the solo recitatives, colourful effects like the evocation of hell's torments in the Offertoire, and the monumental fugue of the final Communion. Gilles' Messe des Morts, full of variety and permeated by a serene and peaceful light, fully justifies its reputation as one of the jewels of the French Baroque.
    It should be noted that in this performance, Joel Cohen has included the Ordinary of the Gregorian Mass between the verses set by Gilles.

The Messe des morts by Jean Gilles gained widespread admiration in 18th-century France for its lively character. The vocal soloists and orchestra predominate, often with dance-like music, while the chorus contributes climactic endings to each main section in a largely homophonic style. At Rameau's funeral on 27 September 1764 the requiem is said to have been ‘interlarded with passages from Castor and Pollux and other operas’ by the deceased composer; and at the Concert Spirituel towards the end of the century to have been embellished by ‘a carillon added at the end … by Michel Corrette’.
MICHEL CORRETTE French composer and author of method books. Worked intermittently as an organist between 1737 and about 1780 (he was organist of the Jesuit College, Paris, in 1738) and as a teacher. Traveled to England sometime before 1773. A large proportion of his numerous works are arrangements, ranging from simple harmonizations to complete recastings of preexisting material (often popular tunes); they include songs, works for stage, concertos, instrumental chamber works, harpsichord pieces, and sacred vocal works. The nearly twenty methods (for instruments including the violin, cello, bass, flute, recorder, bassoon, harpsichord, harp, and mandolin) provide invaluable information on performance practice of the 18th century; among the topics treated are contemporary English music, the differences between French and ltalian styles, and the art of accompanying song at the harpsichord. All include numerous musical exercises or complete compositions, of which many are by composers other than Corrette.

U OTKRIVENU LIJESU

Jeste li se ikad vozili ulicama rodnoga grada u otkrivenu lijesu? Ukoliko niste jedan od glavnih protagonista ovovjekovnih serijala o Jamesu Bondu, vjerujem da niste. A upravo to bijaše privilegija koju si je u francuskoj Provansi "zlatnoga doba" mogao priuštiti svaki imućniji građanin. Pokojnik je tako, uz svečane zvuke udaraljki, bivao ceremonijalno pronesen kroz voljene ulice zemaljskog obitavališta.
Odmjeren, svečan i žaloban ton  provansalskih tamboura odjekuje i prvim stranicama ovog velebnog Requiema, dajući građu i vezivo svih važnijih ritmičkih motiva. Tako se u duhu slušatelja od samog početka uspostavlja jasna veza između stvarne procesije i imaginarnog mizanscena njezinog glazbenog odraza, smještenog najčešće u zaštićeni prostor crkve.
Autor ovog remek-djela, Jean Gilles umro je vrlo mlad (37), pišući Misu za mrtve, poput Mozarta, ustvari za sebe. Tu sličnost ne prestaje-naručitelj nije otkrio svoj identitet, a kad su se pojavili problemi vezani uz izvedbu Gilles je uskliknuo: "Tako znači? Od sada je neće imati nitko-čuvam je samo za sebe!". Do tog žalosnog dana nije proteklo mnogo vremena  i Gilles je, uz zvuke vlastite glazbe, posljednji put prošao ulicama Toulousea u kojem je proveo posljednjih sedam godina života. Rođen u Tarasconu, vrlo je rano u koralnim školama vodećih središta svoga kraja (Toulouse, Aix-en-Provence, Avignon) svladao sve tajne orguljaškog, pjevačkog i skladateljskog metiera, kojeg je tako znalački upotrijebio i u svom posljednjem djelu, Requiemu.
Zahvaljujući posve originalnom i dubokom promišljanju pojma sensibilite (vidi orkestralne"uzdahe" u Ofertoriju ili predivno elaboriranu zaključnu fugu u Requiem aeternam), djelo je steklo ogromnu popularnost u prve tri četvrti 18. stoljeća. Nakon što je između stotina djela istoga žanra izabrana kao glazbeni sadržaj triju velikih žalobnih ceremonija- misa zadušnica za najvećeg francuskog skladatelja toga doba-J. Ph. Rameaua, Louisa XV i poljskoga kralja Stanislava, ova je skladba ušla u standardni repertoire slavnih pariških Concerts spirituels što joj je zajamčilo dugotrajnu popularnost. Requiem je doživio najrazličitije "revizije" i "reinstrumentacije", parafraze i parodije čega nažalost nije bilo pošteđeno gotovo niti jedno djelo toga značaja u baroknoj i klasičnoj duhovnoj vokalno-instrumentalnoj glazbi. Tako su u partituru verzije Mise za mrtve za Rameauov pogreb bili dodane trube, klarineti (!), rogovi, timpani i fagoti. U svojoj verziji nastojao sam se što je moguće više približiti originalnim parametrima skladbe, radeći iz povijesnih izvora: artikulaciji, fraziranju, ornamentaciji i, naravno, instrumentaciji.
Reference na vanjski, pojavni svijet nisu rijetke ni u drugih kompozitora baroknog doba, posebice francuskog. Tako u kratkoj, ali maštovitoj skladbi "Carillon des Morts", Michel Corrette (1707-1795) na svoj način dočarava posmrtnu šetnju s početka našeg prikaza. Naime, običaj je nalagao da pokojnikov zasluženi tour de ville prate i sva gradska crkvena zvona. Ovdje u nekoliko minuta uranjamo u posve fascinantan, gotovo impresionistički svijet tonskog slikanja, bez premca u dotadašnjoj glazbenoj literaturi. Dodajmo i da je upravo ta kompozicija bila tradicionalni dodatak Gillesovoj Misi za mrtve na svim koncertnim izvođenjima u pariškoj Chapelle Royale u 18. stoljeću.
Očišćena od naknadno nastalih "popravaka", djela nas najčešće zabljesnu svojom prvobitnom i čistom ljepotom. Nadam se da ćemo je večeras uspjeti prenijeti i vama, dragi posjetitelji.

Saša Britvić