Simfonijski orkestar hrvatske radiotelevizije - Zagrebački simfoničari
Od 1930. godine u okviru Radio stanice Zagreb djeluje Radio orkestar kao instrumentalno tijelo manjeg sastava. S vremenom orkestar raste i doseže veličinu simfonijskog orkestra. Godine 1951. utemeljen je Komorni orkestar Radio-Zagreba koji je u domovini i u inozemstvu stjecao ugled pod vodstvom svojega prvog dirigenta Antonija Janigra, a nakon njega vodili su ga Stjepan Šulek i Pavle Dešpalj. Orkestar se postupno povećavao. Od 1957. ima naziv Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb; od 1975. do 1990. Zagrebački simfoničari HTZ-a, a od 1991. nosi današnje ime.
Vodili su ga mnogi ugledni dirigenti: Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević i (od 1992.) Nikša Bereza. Među mnogim dirigentima i solistima s kojima je surađivao bili su i Lovro pl. Matačić, Lorin Maazel, Zubin Mehta, Ernst Bour, Krzysztof Penderecki, Henryk Szeryng, Aldo Ciccolini, Dubravka Tomšić-Srebotnjak, Ivo Pogorelić, Mstislav Rostropovič, Edita Gruberova, Jose Carreras i Barbara Hedricks.
Iako mu je snimanje za potrebe HRT primarna djelatnost, u kojoj je ostvario mnoštvo vrhunskih snimaka, posebno suvremene glazbe, orkestar je izveo i velik broj koncerata na brojnim festivalima i gostovanjima u zemlji i svijetu. Posebno značenje orkestar pridaje hrvatskom glazbenom stvaralaštvu te su gotovo svi značajniji hrvatski skladatelji pisali djela namjenjena upravo tom orkestru.

Nikša Bareza dugogodišnji je (od 1992) šef-dirigent Simfonijskog orkestra i Hrvatske radiotelevizije. Najprije je učio kod Milana Sachsa, Hermanna Scherchena i Herberta von Karajana, a zatim je godinama surađivao s velikim dirigentima kao što su Lovro pl. Matačić, Ferdinand Leitner, Otmar Suitner i Nikolaus Harnoncourt te sa skladateljskim klasicima 20. stoljeća kakvi su Benjamin Britten, Carl Orff, Oliver Messiaen, Luigi Dallapiccola, Goffredo Petrassi, Dmitrij Šostakovič ili Luigi Nono. Najprije dirigent i ravnatelj Zagrebačke opere, poslije je bio stalnim dirigentom Opera u Zurichu, Petrogradu i Grazu u kojemu je bio i šef-dirigent tamošnje Filharmonije. Sada je stalan dirigent Hamburške opere i milanske Scale gdje se istaknuo nizom uspjelih predstava. Redovito gostuje u vodećim europskim opernim kućama (Pariz, Beč, Berlin, Munchen, Frankfurt, Dresden, Leipzig, Prag, Bologna, Firenca, Parma, Oslo itd.). Od godine 2001. do 2007. bio je šef-dirigent Opere i Filharmonije Robert Schumann u Chemnitzu te nekoliko sezona i glazbenim ravnateljem toga grada s ansamblima ojega i dalje surađuje. Nakon uspjelih naslova s tamošnjom Operom (obnova Wagnerova Lohengrina i Nibelunškoga prstena) i Filharmonijom (s djelima Beethovena, Brucknera, Stravinskoga, Šostakoviča i Maleca) te zapažene izvedbe Madama Butterfly u milanskoj Scali, Bareza je obnovio tri Puccinijeve jednočinke u berlinskoj Njemačkoj državnoj operi, ravnao premijerom Wagnerovih Nurnberških majstora pjevača u Halleu te imao seriju predstava Puccinijeve Tosce u Bavarskoj državnoj operi u Munchenu. Početkom srpnja prošle godine osobitno se istaknuo opernim gala koncertom u Berlinu (s uglednim solistima, zborom Berlinske državne opere i Filharmonijom Robert Schumann iz Chemnitza) pod naslovom Bayreuth u Berlinu. U svibnju ove godine ravnat će novom produkcijom Puccinijeve opere La Boheme (u povodu 150. obljetnice skladateljeva rođenja) u operi u Santiagu de Chile, danas ponajboljem opernom kazalištu Južne Amerike. Nikša Bareza ujedno je redovit gost i drugih inozemnih koncertnih pozornica na kojima se, u suradnji s vodećim europskim orkestrima (Salzburg, Munchen, Frankfurt na Majni, Dusseldorf, Rotterdam, Milano i dr.), osobito zalaže za suvremenu glazbu, a poglavito posvećuje pozornost hrvatskoj glazbenoj baštini i novim ostvarajima domaćih skladatelja. Tako je (pra)izveo i (za radio i televiziju) snimio mnogo antologijskih ostvaraja Blagoja Berse, Jakova Gotovca, Ivana Brkanovića, Mila Copre, Borisa Papandopula, Stjepana Šuleka, Milka Kelemena, Ive Maleca, Stanka Horvata, Rubena Radice, Dubravka Detonija, Marka Ruždjaka, Frane Paraća i drugih. U njegovu diskografskom opusu osobito se ističu snimke Wagnerova Nibelunškoga prstena i opere II Campiello Ermana Wolf-Ferrarija (u izvedbi ansambla tršćanske Opere Verdi), za što je osvojio platinsku diskografsku medalju u Parizu, a priprema se snimanje njegova najnovijega CD-a s djelima Richarda Straussa u izvedbi Dresdenskih simfoničara. U hrvatskoj je diskografiji među mnogobrojnim Berezinim postignućima osobito zapažena kompaktna ploča Alpske simfonije Richarda Straussa u izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Glazbena kritika u svakoj prigodi ističe inzvarednu predanost Berezina pristupa glazbenome djelu, njegovo veliko iskustvo, istančan osjećaj za stil te rafiniranu interpretaciju svake pojedinosti, a posebice se osvrće na njegovo sjajno poznavanje Wagnerove glazbe.

Kajana Pačko rođena je u Splitu 1985. Violončelo počinje učiti kod prof. Vladimira Lukasa u glazbenoj školi "Josipa Hatzea", a od 1997. nastavu istodobno pohađa i kod prof. Valtera Dešpalja, u čijem razredu već kao četrnaestogodišnjakinja upisuje studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dobitnica je prvih nagrada na državnim natjecanjima 1998. i 2000. godine, te prvih nagrada na državnim natjecanjima 1998. i 2000. godine, te prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima Marcosig u Goriziji 2000., 2001. i 2003. godine. Najmlađa je dobitnica nagrade "Top stipendija za Top studenta", koju dodjeljuje tjednik Nacional.Do sada je anstupala uz Zagrebačke soliste, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Splitski komorni orkestar, Zadarski komorni orkestar, Dubravački simfonijski orkestar i Splitski simfonijski orkestar. Kao stipendistica međunarodnog fonda Vladimir Spivakov predstavljala je Hrvatsku na koncertu održanom 2002. godine u Moskvi. Surađivala je s našim renomiranim dirigentima: Pavlom Dešpaljem, Mladenom Tarbukom, Ivanom Repušićem, Tomislavom Fačinijem i Zlatanom Srzićem. Usavršavala se kod uglednih pedagoga: D. Geringas, F. Helmerson, G. Hoffman, A. Bylsma, J. P. Maintz i drugi. Osim u Hrvatskoj, nastupa u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Sloveniji, Austriji, Italiji i Francuskoj. Snimala je za emisije HRT-a. 2004. godine predstavljala je Hrvatsku na Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika. Iste godine dobija rektorovu nagradu za izvedbu Roccoco varijacija P.I.Čajkovskog. Na 39. tribini mladih umjetnika 2006. godine dobitnica je nagrade "Darko Lukić". Kajana Pačko također je aktivna komorna glazbenica. 2008. godine uspješno je nastupila u Londonu s vilionistom T. Theryem, te u Berlinu, na koncertu pod pokroviteljstv om D. Barenboima, kao članica klavirskog trija. Satove komorne glazbe sluša kod prof. U. Vallina i E. Rungea (Artemis kvartet). Nakon diplome (2004) na Muzičkoj akademiji, daljnje usavršavanje nastavlja u Berlinu, na Hochschule fur Musik "Hanns Eisler", u klasi prof. Troelsa Svanea i na šdvogodišnjoj školi u Švedskoj, u klasi prof. Fransa Helmersona. Od kolovoza 2008. započinje doktorat u oslu, kod prof. Trusa Morka, jednog od vodećih svjetskih Violončelista.