|
Režija, scenski
pokret |
Saša
Anočićočić |
|
Dramaturgija |
Saša Anočić i
Hana Veček |
|
Scenografija i
rekvizita |
Margareta Lekić |
|
Kostimografija |
Hana Letica |
|
Instruktor stepa |
Radovan Ruždjak |
|
Koreografija
stepa |
Saša Anočić i
Radovan Ruždjak |
|
Instruktori
pjevanja |
Ivana Starčević
i Matija Antolić
|
|
Autori
originalnih skladbi |
Rakan Rushaidat
i Matija Antolić |
|
Dizajn rasvjete |
Olivije Marečić |
|
Majstori
rasvjete |
Tomislav Baotić
i Ivan Biondić |
|
Majstor tona |
Nebojša
Paunković |
|
Suradnici na
predstavi |
Sanja Prnjak,
Ivan Biondić, Marijan Klarić, Branimir Vardaj, Zlatica
Blanuša |
|
Fotografija |
Rade Sarađen |
|
Dizajn
promotivnih materijala |
Bruketa & Žinić |
|
Naravno da su i
glumci dali svoj obol u kreaciji svih segmenata predstave |
|
igraju: |
|
Domagoj Štrbac,
Vili d Snejk, Đimi Rutin, slabovidni kauboj Teks, škorpion,
Indijanac Šumska Jagoda, kauboj Kid, gospođa Smit,
sjevernjački vojnik II, serator II, pipničar |
Živko Anočić |
|
Jura Krmpotić,
pijanist Sem, Indijanac Mali Bubanj, Meksikanac, zatvorenik
I, južnjački vojnik I, federalni šerif I |
Matija
Antolić |
|
redatelj Saša
Anloković |
Saša Anočić |
|
Javor Borovec,
sudac Đekson (Liroj), barmen, debeli Bad, Meksikanac, kauboj
Morgan, stražar Volš, lešinar Zdenko, Bik Koji Samo Stoji,
gospodin Smit, južnjački vojnik II, federalni šerif II |
Hrvoje
Barišić |
|
Bruno Marić, Đo
Forester, barmen Čak, zatvorenik II, sjevernjački vojnik
III, Meksikanac, Josip Petković, šerif Šurhend, Indijanac
Nadrndani Sokol, gušter, federalni šerif III |
Krunoslav
Klobučar |
|
Miodrag Pančo
Osmanović, Vinsent Bronko, farmer Đoš, Meksikanac, čegrtuša,
poglavica Veseli Dabar, zatvorenik III, glasnik, serator I,
anđeo Kristoferson, lešinar Koljo |
Rakan
Rushaidat |
|
Ivan Horvat,
Đoni Nepraska |
Radovan
Ruždjak |
|
Marica Krmpotić,
Sara Lakomb, Virđinija Liroj Đekson, Ona Koja Spava s
Medvjedima, južnjački vojnik III, federalni šerif IV |
Ivana
Starčević |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Osam ljudi (mjesto
radnje je neodređeno) našli su se zajedno s jednim ciljem: napraviti
kaubojsku predstavu. Tih osam likova, osam karaktera pratimo od
početka, tj. od audicije pa sve do konačnog proizvoda - premijere.
Svi ti akteri (uglavnom gubitnici ) tijekom rada na predstavi
razvijaju svoje životne priče utječući neminovno jedni na druge; svi
se polako hvataju za predstavu i shvaćaju je kao borbu sa samim
sobom te ujedno gledaju na nju kao na priliku života. Ne u
egzistencijalnom smislu, već kao svoju životnu metaforu: pobijediti
život, biti iznad svakodnevnog preživljavanja, tj. možda prvi puta u
životu doći do kraja i to kao pobjednik. A pobjeda je sama
predstava.
Predstava ima manire najklasičnijeg mjuzikla (i to je urađeno
namjerno), a nadamo se da prati (možda čak i nadograđuje) dosadašnju
exitovsku estetiku.
Saša Anočić, redatelj
* * *
On je jahač ledenog
pogleda, u kojem se zrcali samoće i prerije horizont, a šešir mu
miriše na znoj, krv i nešto viskija. Okorjelo srce ovog,
samorazumljivo, ubojice bez razloga, može zagrijati jedino zanosni
glas pun meda i obećanja jedre barske pjevačice.
Ovo je početak jedne od tisuće sličnih vestern priča našeg
djetinjstva. Priča o gubitnicima u neuspjelim pokušajima da to više
nisu.
U jedno bezimeno mjestašce, nalik Ogulinu ili Bednji ili
Ladimirevcima, stiže redatelj koji odlučuje vratiti se svome
djetinjem snu o kaubojima i postaviti mjuzikl s lokalnim
naturščicima. Ova trupa sazdana je od ljudi koji, poput bova,
plutaju u vremenu i prostoru, koji su, na putu od rođenja do
odraslosti, svaku moguću šansu izgubili ili jednostavno –
prespavali. To je pozicija iz kojih kreće saga o njima i njihovom
odskoku u snove, zajedno s vestern mjuziklom u punom sjaju, poput
ode žanru koji slavi herojstvo antiheroja, barut, suze, usnu
harmoniku i poljupce na mjesečini. Mogućnost grubosti i nemogućnost
nježnosti, okvir je melodrame.
Korektnost politički nekorektnog humora, lavine naoko usputnih
bizarnih bravuroza, šaka su u trbuh licemjernosti korektnog
društvenog bontona, ovdje i sada. To je ona šaka koju poznajemo iz
ostalih Exitovih predstava, baš kao i natprosječnu glumačku
spremnost, maštovitost pokreta i kiruršku preciznost detalja u
izvedbi kojom ni iz čega, iz tame prazne pozornice, nastaje sve, pa
i mnogo više.
Sve to KAUBOJI su naslijedili od EXITA, ali ovi revolveraši i
pjesnici odjahali su ipak nešto dalje! Dogodilo se ono što smo s
nestrpljenjem čekali, jer nakon DEKADENCIJE, IZBACIVAČA,
SHAKEspearea na EXit, KAKO MISLIŠ MENE NEMA?! i drugih predstava
koje su zatvorile uspješni krug Exitove estetike, postavilo se
pitanje - kuda dalje? Mjuzikl, žanr koji za cijenu karte nudi
društvenu eutanaziju, slatkoćom nota i u oblaku pudera uljuljkuje od
posla umorne građanke i građane, elem, pa on je upravo SUPROTAN svim
načelima exitovskog poimanja kazališta!?
Jašući na slatkim stereotipima žanra mjuzikla, ali naoružani
exitovskom brutalnom izravnošću - stižu KAUBOJI koji ponovno
dokazuju da granice postoje zato da bi ih se rušilo.
Čemu sve to?
Sjednite u dvoranu Teatra EXIT i pogledajte samo kako sunce zapada
na Zapad.
A usna harmonika poziva na samoću.
I saznat ćete odgovor na to pitanje.
Pavlica Bajsić
|
