Redatelj, scenograf, izbor glazbe

Marco Sciaccaluga

Kostimografkinja

Valeri Manari

Oblikovatelj svjetla

Zoran Mihanović

Jezična savjetnica

Jagoda Granić

Asistentica redatelja i inspicijentica

Marica Grgurinović

Skladatelj

Mario Leko

Oblikovatelj svjetla

Srđan Barbarić

Uloge:

TEZEJ, sin Egejev, atenski kralj

Aleksandar Cvjetković

FEDRA, Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje

Bojana Gregorić Vejzović

HIPOLIT, sin Tezeja i Antiope

Mijo Jurišić

ARICIJA, princeza atenske kraljevske krvi

Dijana Vidušin

ENONA, Fedrina dadilja i povjerenica

Sunčana Zelenika

IZMENA, Aricijina bliska prijateljica

Lada Bonacci

Klasicistička tragedija o raspetosti između strasti i dužnosti oslobađa pravi vulkan emocija u formi idealnoj za njihovo pročišćenje: izraženi strogim aleksandrinskim stihom, strasti tragičnih junaka neprestano previru i bujaju, dok njih same sudbina vuče ka neumitnom završetku. Antički motivi, vječni i univerzalni u svojim značenjima, ukorijenjeni u Splitsko ljeto od svojih početaka, u novoj interpretaciji "Fedre" zajedno s mitskim prostorom Dioklecijanovih podruma, nude jedno uzbudljivo kazališno iskustvo.

Riječ redatelja
Fedra – ljubav kao bolest

Tijekom pokusa Fedre, nikada se ne prestajem čuditi koliko se toga događa tijekom dva i pol sata trajanja preds-tava: činjenice, ne samo riječi; događaji, ne samo duševni nemiri. Primjeri su bezbrojni: Hipolitova odluka da ode, vijest o Tezejevoj smrti, bezumne Fedrine ljubavne izjave Hipolitu, te potonjeg Ariciji, oslobađanje Aricije od Tezejeve političke osude, kraljev povratak iz pakla u nekoj vrsti uskrsnuća ili fantazmagorične pojave slične onoj Hamletova oca s kojom dijeli svojevrsnu srodnost... I tako dalje sve do završnih tragičnih smrti. Sve što se tiče emotivnog života u ovoj se tragediji ukazuje u suštini kao aktivnost, budući da je Racine razrješava fizičkim a ne psihološkim ključem...

Svijest da je ljubav u odnosu na voljenu osobu vanjska snaga Racineu dolazi neposredno od Grka. Ta ljubavna sila opsjeda ne samo Fedrinu dušu, već i njeno tijelo. Njezina opsesija postaje tjelesna, pa je tako i njena prva scena, dijalog s dadiljom kojoj priča o svojoj ukletoj ljubavi, puna opaski koje se odnose na tijelo. Na pozornici vidimo tijela potpuno zgromljena događajima. U Fedri i Hipolitu riječ se pretvara u meso, postajući istovremeno sredstvo kojim uznemirena tijela žele izreći svoju jadikovku, ali i očajnički pokušaj da se osjećaji dovedu u red i da im se dade forma.

Racineova ganutljiva genijalnost je u tome što nam omogućava da ljubavnu strast promatramo kroz mikroskops-ku leću i tako vidimo sve njene tragične oscilacije. Fedrin fiziološki grafikon promjenljiv je i nestalan – na trenu-tak je potpuno mirna da bi potom izbila njena „bolest“ u napadima bijesa i duboke krhkosti koji se smjenjuju. Ljubav kao bolest razapinje Fedru između iluzije da će doseći jednu višu viziju postojanja i tjelesne boli koja je vraća zemlji. Ona ljubav uvijek vezuje uz besmrtnost: onu božansku koja dolazi od spoznaje ili pak životinjsku čije je obilježje nesvjesnost. Ljubav je to koja je vraća u nerazboritost življenja i koja je prisiljava proživljavati tragediju koja kao da počinje od kraja, odnosno sa sviješću kako je smrt jedino razrješenje životnih patnji te se odvija kao jedna duga agonija. U neprekidnim oscilacijama njene boli Fedra potvrđuje Aristotelovu tezu prema kojoj je čovjek koji ne pripada polisu ili životinja ili Bog, a u posljednjim trenucima svoje patnje utjelovljuje Shakespearovu tvdnju iz Richarda III kako je „smrt bijedna stvar, ali zacjeljuje smrtnu ranu“.

Racine o Fedri
Kazalište vrline

Evo još jedne tragedije u kojoj je tema preuzeta od Euripida. Iako u vođenju razvoja drame nisam slijedio posve isti put kao i spomenuti autor, nisam propustio obogatiti svoje djelo svime što mi se u njegovu činilo sjajnim. Kad bih mu dugovao samo ideju o Fedrinu liku, mogao bih reći da mu dugujem ono možda najrazumnije što sam donio u kazalište. Ni najmanje se ne čudim što je taj lik imao tako velik uspjeh u Euripidovo doba i što je tako uspješan i u našem stoljeću jer ima sve kvalitete koje Aristotel traži kod tragičnoga junaka i koje mogu izazvati sućut i jezu. Fedra, zapravo, nije ni potpuno kriva, ni potpuno nedužna. Njezina sudbina i bijes bogova vode je u zabranjenoj strasti koje se od samoga početka boji. Čini sve kako bi je nadvladala. Radije će umrijeti nego je ikome povjeriti. A kad je prisiljena otkriti svoju strast, ona u njoj govori zbunjeno i pokazuje kako je njezin zločin više k zna bogova nego potez njezine volje.
Čak sam pazio da je ne prikažem toliko mrskom kakva je u tragedijama starih pisaca u kojima se odlučuje optužiti Hipolita. Držao sam da u kleveti ima nečega preniskog i precrnog da bismo je stavili u usta princezi koje su osjećaji inače tako plemeniti i kreposni. Ta mi se plitkost činila primjerenijom dadilji koja je mogla imati servilnije sklonosti, a koja ipak ne iznosi tu lažnu optužbu koja bi mogla spasiti život i čast njezinoj gospodarici. Fedra joj pruža ruke samo zato što je izvan sebe zbog uznemirenosti duha pa trenutak poslije poželi opravdati nedužnost i objaviti istinu. (...)
Što se ostaloga tiče, još se ne usuđujem tvrditi da je ovaj komad zapravo moja najbolja tragedija. Procjenu njezine stvarne vrijednosti prepuštam čitateljima i vremenu. Ali mogu tvrditi da nisam napisao niti jednu u kojoj bi vrlina bila više istaknuta nego u ovoj. U njoj se i najmanje pogreške strogo kažnjavaju. I samu pomisao na zločin u njoj drže jednako strašnom kao i zločin. Ljubavne su slabosti mane. Strasti u njoj postoje samo da bi se pokazao sav nered koji izazivaju, a grijeh je u njoj obojen bojama koje ga ističu i izazivaju prezir prema njegovoj izopačenosti. Tome bi cilju morali težiti svi koji rade za publiku. A baš su tome i prvi pjesnici tragedija davali prednost.
Njihovo je kazalište bilo škola u kojoj se vrlinama poučavalo jednako dobro kao i u filozofskim. 1 Aristotel je htio zadati pravila dramske pjesme. A Sokratu, najmudrijem filozofu, nije bilo mrsko prihvatiti se Euripidovih tragedija. Mogli bismo poželjeti da su i naša djela tako snažna i tako puna korisnih uputa kao i djela tih pjesnika. Možda bi to bio jedan od načina pomirbe tragedija s mnogima koje su proslavile njihova smjernost i doktrina, a koji su je u posljednje vrijeme osuđivali i koji bi je nedvojbeno povoljnije ocijenili kad bi autori željeli poučiti svoje gledatelje toliko koliko ih žele zabaviti i kad bi slijedili tu stvarnu namjeru tragedije.  

Marco Sciaccaluga, (Genova, 21. kolovoza 1953.) talijanski glumac i redatelj, približava se kazalištu u veoma mladim godinama, te već kao gimnazijalac pohađa radionice koje organizira Teatro Stabile (Stalno kazalište) iz Genove. Nakon prvih iskustava s ansamblom Cooperativa Teatro Aperto, ulazi u angažman s glavnim kazalištem iz svoga grada kao asistent režije i glumac da bi u sezoni 1975/76 postao stalnim redateljem, što je i danas, s tim što je, od 2000. godine istovremeno i sudirektor. Povremeno režira i u drugim kazalištima (Catania, Torino, Trst, Venecija) ili s privatnim družinama kao što su one slavnih talijanskih glumaca: Glauco Mauri, Carlo Giuffre', Giulio Bosetti, Aroldo Tieri i Giuliana Lojodice, Mino Bellei, Ugo Pagliai i Paola Gassman ili na festivalima, primjerice u Fiesoli, Spoletu, Taormini, Veroni.
 
Godine 2007. Talijanska udruga kazilišnih kritičara proglasila je najboljom njegovu predstavu Svet (Tol-stoj), dok je u sezoni 2005/6 nagrađen Kazališnom olimpijskom nagradom koji dodjeljuje ETI (Talijanski kazališni zavod, strukovna udruga, poput našeg HDDU) za režiju predstave Smrt trgovačkog putnika (A. Miller), a nagradu je dobila i predstava u cjelini te glumac Eros Pagni, tumač glavne uloge.
 
Marco Sciaccaluga režirao je predstave:
2007: Svet (Tolstoj); 2006: Mandragola (Machiavelli); Holy Day (Bovell); Mercator (Plaut); 2005.: Smrt trgovačkog putnika (Miller); Illusion comique (Corneille); Galois (Vigano'); Poručnik Inishmore (Mc Donagh); 2004: Ajax (Sofoklo) 2003: Helena (Euripid)2002: Neprijatelj naroda (Miller-Ibsen); Majka Hrabrost (Brecht); 2001.: Der Totmaher (Karma-kar-Farin); Dobra duša Sečuana (Brecht); The blue Room (Hare); 2000. Don Juan (Moliere) 1999: Fedra (Racine); Na-kaza Inishmaana (Mc Donagh); Tigrovi (Bona); 1998.: Lažno povjeravanje (Marivaux); Lepeza Lady Windermere (Wilde); Žamor oko scene (Frayn); 1996: Mjesec dana na selu (Turgenjev); Ivanov (Čehov); 1995: Lapin Lapin (Serrau); 1994: Uspon i pad Artura Ui-a (Brecht); Zeno i liječenje od pušenja (Svevo); 1993: Vožnja niz brdo Morgan (Miller); Antikvarijatova porodica (Goldoni); 1992: Roberto Zucco (Koltès); Ukroćena goropadnica (Shakespeare); Cyrano de Bergerac (Rostand); 1991: Re Cervo (Gozzi); Šest lica traže autora (Pirandello), U Rotterdamu, Nizozemska); Bračni diptih (Renard); 1990: Henrik IV (Pirandello); Kako vam drago (Shakespeare); 1989: Fizičari (Durrenmatt); 1988: Zime (Repetti-D'Arzo); Arden of Faversham (anonimni elizabetianac); Tuđi kruh (Turgenjev); Mučeništvo Sv. Magnusa (Da-vis); Jacob Lenza (Rhim); 1987: La putta onorata e La buona moglie (Goldoni); Egoist (Bertolazzi); Beckett koncert (Bec-kett); Koncerti u prozi (razni autori); 1986: Suzanna Andler (M.Duras); Prognanici (Joyce); Smrt trgovačkog putnika (Miller); Rasipni sin (Britten); 1985: Borges autoportret svijeta (Repetti-Borges); Alcalde Zalameje (Calderon de la Barca); Retro' (Galin); Na tri kralja (Shakespeare); 1984: Čestiti Jago (Augias); Rosmersholm (Ibsen); 1983: She Stoops to Conquer (Goldsmith); Otac (Strindberg); Pisma Lewisa Carrolla (D'Amico); 1982: Blizanci suparnici (Farquhar); Razbijen vrč (von Kleist); 1980: Vukova usta (Bagnasco-Bruni-D'Agata da Zena); Vukovi i ovce (Ostrovskij); 1979: Trepteći u suzama u času smrti (Čehov); 1978: Intelektualke (Molière); 1977: Ortak (Durrenmatt); 1975: Equus (Shaffer); 1974: Kraljevsko praštanje (Arden-D'Arcy)
 
Neke od predstava u kojima je Marco Sciaccaluga nastupio kao glumac:
2004: La Centaura (Andreini: redatelj Luca Ronconi); Alkemičar (Jonson: kao glumac u režiji Ferrinia); 2003: Filoktet (Muller: redatelj Mathias Langhoff); 2002: Revizor (Gogolj: redatelj Mathias Langhoff)); 2000: Tartuffe (Molière: redatelj Benno Besson); 1999: Lepeza Lady Windermere (Wilde); 1996: Ja (Labiche-Martin: redatelj Benno Besson); 1995: Na Tri kralja (Shakespeare: redatelj Branciarolia); 1994: Hamlet (Shakespeare: redatelj Benno Besson)

 

Jean Racine (1639-1699),  francuski dramatičar, jedan od «velike trojice» francuskog klasicističkog kazališta 17.stoljeća (uz Corneillea i Molièrea). Račine je napisao jednu komediju, 9 profanih tragedija, najčešće s tematikom iz stare grčke ili rimske povijesti, te krajem života, na narudžbu Dvora, dvije sakralne tragedije po biblijskim motivima iz Starog zavjeta. Rođen u La Ferte-Milonu, proveo je dječaštvo u velikom utočištu progonjenog jansenizma, samostanu Port- Royal, gdje je imao vrlo stroge učitelje morala, klasičnih jezika i književnosti. Prvi književni uspjeh postigao je napisavši u povodu braka Luja XIV Odu nimfi Seine. Sretan zbog uspjeha i više-manje zanemarivši stroge pouke Port-Royala, stane pohlepno pohađati birani i galantan književni svijet, gdje će mu postati prisni prijatelji La Fontaine i Boileau i gdje će upoznati Molièrea. Godine 1664. njima preda svoju prvu tragediju Tebaida ili Braća neprijatelji o Eteoklu i Poliniku. Slijedi Aleksandar Veliki (1665), čak posvećen kralju. Nastavio je s tragedijom Andromaha (1667). Tragedija doživi trijumf i bude pozdravljena kao remek-djelo. Godine 1668. Račine odluči prikazati u Hotelu de Bourgogne komediju koju bi radije povjerio talijanskim glumcima, Parničari, duhovitu i briljantnu na granici lakrdije, vrlo lijepo primljenu poslije početnog neuspjeha. Iduće godine pjesnik se zauvijek vraća tragediji s Britannikom (1669). Slijedi uspjeh još jednog djela, Berenika (1670), izvrsnog i oduševljeno dočekanog usprkos uobičajenim napadima i parodijama. Poslije nje Racine obrađuje moderan siže u Bajazetu (1672). Postoje primljen u Akademiju, piše Mitidrata (1673), Ifigeniju (1674) i konačno Fedru (1677). No zbog tog djela, koje je najbolja kritika pozdravila kao njegovo najsavršenije djelo pretpostavivši ga djelima njegovih preteča Euripida i Seneke, na njega se žestoko sručilo neprijateljstvo protivnika. Pred kraj života, na zahtjev Dvora, napisao je Ester (1689.) i Ataliju (1691.), temeljene na starozavjetnim pričama.