|
Ako su
štovateljice i družice boga vina Bakha (Dioniza) svojedobno
tako divljale da je u njima čak i majka Agava sinu Penteju
odrubila glavu; onda se ne treba čuditi što njihove
bakanalije ljudi nisu zaboravili ni poslije dvije i pol
tisuće godina. Euripid (485 - 404), taj pjesnik
općeljudskih, psihološki jezovitih sukoba, u kojima se
nagoni i osjećaji nezadrživo sukobljavaju sa svime što
posvećuju vjera i tradicija, Bakhe (Bákhai, 406) je napisao
pred sam kraj života, ali tako da je mnogi smatraju
najljepšom i naravno najtragičnijom njegovom dramom.
Rad na
njezinom prvom splitskom postavljanju polazi od sljedećih
pitanja: Je li tragedija doista „mrtva“ (Steiner) ili još
uvijek „prisutna“ (Menke)?
Ako se tekst
ne svodi na predložak predstave nego se njegovim tkivom
kroji i razara krajolik izvedbe, što u takvom okolišu čini
glumac, a što je pozvan činiti gledatelj? Koji su rasponi
glumačkog i gledateljskog autorstva?
Može li jedna
predstava istovremeno imati 8 izvedbI? Čak više?
Što povezuje
filmove: Prozor u dvorište (A. Hitchcock), I konje ubijaju,
zar ne? (S. Pollack), Zločin u školi (B. Ivanda)? Što
povezuje predstave: Mrtvi razred (T. Kantor), Bakhe (K. M.
Grüber), Geneza (Societas Raffaello Sanzio)?
Kome bi
splitske „Bakhe“ trebale odrubiti glavu?
|
|
OVE BAKHE
Za početak, ma kako to začudno zvučalo, predstava koju ćete
gledati, već ste je odgledali ili ju možda upravo gledate,
mogla bi se zvati i drugačije, premda se u njoj ponajviše
govori tekst Euripidove tragedije. S druge strane, predstava
bi se isto tako mogla zvati Bakhe, a da se u njoj ne
izgovori niti jedan stih grčkog tragičara. Jedna je lucidna
glumica svojedobno replicirala zbunjenoj producentici: „Pa
Frljiću je tekst uvijek sekundaran!“
Doista, ove Bakhe primarno ne predstavljaju novo
čitanje Euripidovih Bakhi (premda je i taj izazov
uračunat), nego hoće zahvatiti mnogo šire, u kompleks
problema koje otvara pro-izvođenje teatra. U teatru koji se
misli i radi na taj način, dramski odnosno literarni
predložak ne može biti nego sekundaran. On se razgrađuje i
prerađuje pod pritiskom drugih izazova koje otvaraju
kontekst i proces rada na predstavi, specifičan prostor i
sudionici njezine izvedbe, naposljetku i pitanja što nam
uopće teatar danas znači i što još može (u)činiti.
Ove Bakhe nemaju namjeru odustati od činjenice da se
događaju u Splitu i prepuštaju svojim svjedocima da se
upuste u pokušaje prepoznavanja.
Ove Bakhe pronose glas o činu nasilja koji se događa –
izvan pozornosti, pa stoga svode tekst tragedije na
izvještaj Glasnika koji, prema konvenciji, govori o nasilju
izvršenom izvan prostora predočenog na pozornici.
Ove Bakhe su predstava specifičnog prostora. Igramo ih
u – školi, jednom od ključnih "ideoloških aparata",
instituciji za provođenje disciplinskoga nadzora u modernom
društvu nasuprot primordijalnoj pomami bakhantica koje
utjelovljuju princip neukrotive i iracionalne sile. Dvorište
i učionice OŠ Spinut ravnopravna su prizorišta koja
gledatelje dijele u dvije skupine svjedoka. Svakoj od njih
otvorena je mogućnost različitog gledišta, ali joj je
uskraćen onaj višak iskustva koji konstituira drugu skupinu.
Prva skupina postavljena je frontalno prema zbivanjima u
dvorištu i promatra izvedbu dvije glumice i dva glumca koji
predstavljaju izvještaje dva Glasnika, a u središnjem dijelu
predstave, iznimno, i likove iz temeljne, četverokutne
dramske situacije tragedije: Dionisa (Mislav Čavajda),
Penteja (Vilim Matula), Agavu (Zoja Odak) i Kadma (Tajana
Jovanović). Druga skupina gledatelja raspoređena je u šest
školskih učionica, a zbivanja u dvorištu može promatrati
samo kroz prozore, iz daljine, odozgo, uglavnom sa strane,
gotovo potajice. Do njih dopiru zvukovi iz dvorišta, ali im
je cjelina scenske slike nedostupna. Taj manjak je, međutim,
samo relativan, jer je za njih pripremljena posebna,
paralelna predstava, koju gledatelji u dvorištu uopće ne
mogu vidjeti, premda zvukovi koji iz nje dopiru povremeno
narušavaju kontinuitet dvorišne izvedbe. Predstavu u
učionicama čini serija dijaloških scena između Dionisa i
Penteja odnosno performansa generiranih iz značenjskog
potencijala tih scena, a izvode ih Dara Vukić, Goran
Marković, Silvana Stanić i Andrijana Vicković. Moglo bi se
reći da su gledatelji u učionicama privilegirani: oni čuju
sve i vide više, premda dijelom iz druge perspektive. No
obje skupine gledatelja imaju još jednu iznimnu priliku – da
tijekom čitave izvedbe promatraju jedna drugu.
Ove Bakhe su višestruka predstava zaokupljena
problemom percepcije teatra (u teatru) i svijeta (u
svijetu). Što čujemo, vidimo, osjećamo, znamo,
shvaćamo; što želimo, možemo, smijemo čuti, vidjeti, znati,
misliti? Naravno, takvoj predstavi potrebna je barem još
jedna, treća skupina gledatelja. Riječ je o prolaznicima i
stanarima Tesline i Rendićeve ulice. Oni čine slučajnu
publiku, ali i slučajne izvođače splitskih Bakhi.
Ove Bakhe, već rekosmo, nisu prilagođavale predstavu
tekstu i fikcionalnom svijetu tragedije, a nisu robovale ni
konceptu ni scenskim rješenjima smišljenima prije rada na
probama i susreta s glumcima. Mnoge ideje i mnoge sekvence
ove predstave iznikle su iz samog radnog procesa, rezultat
su zajedničkog promišljanja njegovih sudionika, pa ponekad i
sasvim nepredvidljivih događaja. Na primjer, kad je skupina
huligana u subotu 5. srpnja 2008. godine kamenjem i pivskim
bocama napala glumce za vrijeme probe u dvorištu OŠ Spinut,
nakon što je jedna boca bačena iz daljine od dvadeset metara
za pola metra promašila glavu glumca, stvarateljima ovih
Bakhi postalo je potpuno jasno zašto njihova predstava
mora biti onakvom kakvu ste gledali, kakvu ćete uskoro
gledati ili kakvu upravo gledate. I ne samo to. Takav čin
agresije, ničime izazvan osim možda činjenicom da netko
govori u stihu i kreće se prostorom u organiziranom
mizanscenu, obvezao nas je da ga evociramo u predstavi.
Ove Bakhe pitaju: „Koliko koraka treba učiniti od
gađanja glumaca kamenjem i pivskim bocama do bombardiranja
kazališta, kao što se prije sedamnaest godina dogodilo u
Osijeku?“
Marin Blažević
|
