|
MAKSIM FEDOTOV ruski je "Paganini", "briljantni umjetnik i savršen
maestro" (Frankfurter Rundschau). Laureat je i pobjednik vodećih
međunarodnih violinskih natjecanja: u Tokiju, Međunarodnom natjecanju
Čajkovski, Međunarodnom violinskom natjecanju Paganini. Imenovan je
narodnim ruskim umjetnikom, laureat je nagrade grada Moskve, profesor na
Moskovskom konzervatoriju, predstojnik katedre za violinu i violu pri
Ruskoj glazbenoj akademiji.
Kao gost nastupa u brojnim prestižnim svjetskim koncertnim dvoranama.
Svira sa svim velikim orkestrima svijeta i svjetski poznatim
dirigentima. Važan dio njegova umjetničkog života predstavljaju nastupi
i snimanja dueta s pijanisticom Galinom Petrovom. Između ostalog snimio
je Paganinijeva "24 capriccia" (DML klasici) i seriju CD "Sva Bruchova
glazba za violinu i orkestar" (Naxos).
Maxim Fedotov prvi je violinist koji je svirao na dvije Paganinijeve
violine - Guarnieri del Jesu i J. B. Vuillaume (St. Petersburg, 2003.).
Kreativni i mentalni potencijali, veliko koncertno iskustvo, te svakako
primjer oca - istaknutog petersburškog dirigenta Viktora Fedotova -
odveli su ga i u dirigentske vode. Po završetku poslijediplomskog
studija na Rimsky- Korsakov Državnom konzervatoriju u St. Petersburgu
(operno i simfonijsko dirigiranje), Fedotov započinje suradnju kao
dirigent s brojnim ruskim i stranim simfonijskim i komornim orkestrima.
Od 2003. glavni je dirigent Ruskog simfonijskog orkestra. 2006. Maxim
Fedotov preuzima mjesto umjetničkog direktora i glavnog dirigenta
Moskovskog simfonijskog orkestra "Ruska filharmonija", s kojim već do
tada surađuje desetak godina.
GALINA PETROVA sjajna je orkestralna
pijanistica. Prepoznatljiva je po "vrhunskom sviranju kombiniranom s
prekrasnom glazbenom inteligencijom i umjetničkim šarmom" (La voce del
Popolo). Nagrađena je kao zaslužni ruski umjetnik, laureat je nagrade
grada Moskve (2003). Nastupa u svim prestižnim koncertnim dvoranama
Rusije. Održala je turneje po Japanu, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj,
Turskoj, Hrvatskoj, Australiji, Kini, baltičkim zemljama, i drugdje.
Izabrana je za dopisnog člana Petrovskaja Akademije znanosti i
umjetnosti (St. Petersburg). Predavala je na poslijediplomskim studijima
u Japanu, Hrvatskoj i Australiji. Nastupa na glavnim festivalima i
kulturnim događajima –"Moskovske zvijezde", "Ruska zima", "Ruski
talenti", "Zvijezde planete", te na ruskim kulturnim festivalima u
brojnim zemljama. Sudjelovala je na "Milenijskom koncertu" u Glavnoj
dvorani generalne skupštine UN (New York, 2000.). Njene CD izdali su DML
- klasici, Naxos, Gold Club, i drugi.
Na svim komornim izvedbama sudjeluje kao partnerica violinistu Maximu
Fedotovu. Njihov se duet smatra najharmoničnijim ansamblom današnjice.
"Glazbenici tigrovskog temperamenta", "najbolji moskovski duet" (The
Independent Newspaper), "sjajni ruski virtuozi" (Nice Matin).
Druga polovina 19. stoljeća
vrijeme je neslućenoga procvata ruske glazbe, početak novoga razdoblja u
razvoju ruske povijesti kada se u kulturnome životu javljaju značajne
umjetničke ličnosti što su obogatile naslijeđene kulturne tekovine i
silnom stvaralačkom svježinom pridonijele obnovi europske glazbene
kulture. Riječ je, prije svega, o članovima "Petorice" (Balakirev, Cui,
Musorgski, Rimski-Korsakov, Borodin) koji su zastupali stav izgrađivanja
nove ruske glazbe na značajkama narodne glazbene umjetnosti. Jedan od
prvih koji je svojim djelima privukao pozornost inozemstva uspješno
ostvarivši ciljeve nacionalne ruske glazbene škole bio je Aleksandr
Porfirjevič Borodin (1833.-1887.). U njegovu neveliku opusu, osobito
značajno mjesto pripada narodno historijskoj operi s prologom u 4 čina
Knez Igor na kojoj je, s prekidima, radio gotovo dvadeset godina
(1869-70. i od 1874-1887.), ali je nije uspio u cjelosti završiti
(učinili su to Rimski-Korsakov i Glazunov). S namjerom oživljavanja
značajnih stranica iz ruske prošlosti, Borodin je za okosnicu radnje
uzeo poznati anonimni ep iz 12. stoljeća Slovo o polku Igorove (Slovo o
vojni Igorovoj), u kojemu nepoznati autor opisuje neuspjeli pohod kneza
Igora Svjatoslaviča protiv Polovaca (1185). Ritmičko bogatstvo
istočnjačkog folklora i osebujni kromatizam njegova melosa posebnom
snagom izbijaju iz plesnih točaka poznatih polovjeckih plesova (II. čin
opere), koji su zbog gipke i ornamentirane melodike, te prilično
neobuzdane ritmike relativno brzo stekli široku popularnost postavši
sastavnim dijelom simfonijskih repertoara i samostalnih koncertnih,
odnosno baletnih izvedbi. Zagovarajući realistička obilježja u
umjetnosti i potrebu za sadržajnošću glazbe, članovi "Petorice"
očitovali su posebne sklonosti za programno oblikovanje kao
najprikladnije sredstvo u izgrađivanju nacionalne ruske orkestralne
glazbe. Tim se težnjama priklonio i Nikolaj Andrejevič
Rimski-Korsakov (1844.-1908.) u svojim simfonijskim skladbama. Jedna
od najznačajnijih s tog područja je Šeherezada op. 35 iz 1888.,
simfonijska suita čija je podloga poznata zbirka istočnjačkih legendi
"Tisuću i jedna noć". To nadaleko popularno Korsakovljevo djelo nastalo
je iz postojane umjetnikove težnje za dočaravanjem istočnjačkih i
fantastičnih ugođaja. Četverostavčna struktura te opsežne skladbe (dva
stavka oblikovana su u sonatnoj formi) donosi već u uvodnom dijelu
leit-motive dvaju glavnih lica zbirke: prvi motiv, s karakterističnim
trilerom, predstavlja surovog i nemilosrdnog sultana Šahrijara, a drugi
motiv (povjeren solo violini uz arpeđiranu akordičku pratnju) ljupku
Šeherezadu koja iz dana u dan produljuje i konačno spašava svoj život
zanimljivim pričanjem što osvaja sultana. Iznijeti tonski materijal
pretače se kroz pojedine stavke i na osebujan način tvori dio njihove
građe. Tako se, primjerice, iz sultanove teme razvija tema mora u prvome
stavku (More), nakon čega slijedi priča o moreplovcu Sindbadu
(Sindbadova lađa) koju nagoviješćuje tema u 6/4 mjeri. Veza sa
Šeherezadinom temom očita je u zanimljivo ritmiziranoj glazbenoj zamisli
na početku drugog stavka koju prati živa pripovijest o Kalenderu s
elegantnom temom "Andantino" (Fantastična pripovijest carevića
Kalendera). Reski motiv trombona (susrećemo ga i u finalu) ponovno
dočarava despotskog sultana prekidajući vedrinu prethodno iznijete
zamisli. Priča o Careviću i carevni inspirirala je Korsakova za još
jedan ljupki "Andantino" u trećem stavku. Finale započinje nervozno s
temom tiranina, kojoj odgovara Šeherezadina violinska tema. Slijedi
Bagdadski praznik, a nakon fascinantnog opisa bure i brodoloma, skladba
završava smirenim dijalogom dvaju glavnih likova. Šeherezada je
zasigurno najznatnije Korsakovljevo orkestralno djelo koje ponajviše
rasvjetjuje njegov stvaralački lik, sklonosti, znanje i invenciju,
slikovitost njegove orkestralne palete i uravnoteženost umjetničke
misli. Obradu za violinu i glasovir načinila je Aida Isakova s kojom su
Maksim Fedotov i Galina Petrova počeli intezivnije surađivati sredinom
‘90-ih kada su odluči proširiti svoj repertoar i rusku glazbu
predstaviti širem krugu slušateljstva. "Odsvirali smo sve što je
napisano za violinu i glasovir pa smo željeli krenuti dalje" ističu
umjetnici, ostvarujući svoju ideju po koncertnim dvoranama diljem
svijeta i na nosačima zvuka. Snimili su, naime, poznate ruske suite
poput Korsakovljeve "Šeherezade", Prokofjevljeve "Romeo i Julija", te
skladbi Čajkovskog i Rahmanjinova u verziji za violinu i glasovir koju
potpisuje Galinina majka, vrsna ruska pijanistica i skladateljica Aida
Isakova.
Posljednji veliki klasik ruske glazbe 19. stoljeća - Petar Iljič
Čajkovski (1840.-1893.) - svojim je bogatim glazbenim opusom
obuhvatio i ujednačio veliki dio onoga što su pojedinačno ostvarili
skladatelji "Petorice", unijevši u rusku glazbenu umjetnost dah duboko
ljudskoga. Nastavljajući na tragovima Glinkine nacionalno-patriotske
tradicije, Čajkovski prožima svoja djela ruskim duhom, kako u
melodijsko-ritamskoj tematici preuzetoj iz narodne glazbe, tako i u
sadržaju svojih opera koje tretiraju tadašnju problematiku ruskoga
društva. U pogledu forme i tehnike gradi na tekovinama zapadnoeuropske
klasične i nadasve romantičke glazbe s široko raspjevanim, plastičnim
melodijama, te bogatim harmonijskim i kolorističkim efektima. Njegova
glazba, u biti lirična, nerijetko poprima jake dramatske akcente
izražavajući široku skalu intimnih raspoloženja - od patetične
melankolije i pesimističkog fatalizma do raspojasane vedrine i vjere u
čovjeka i život. U velikoj i bogatoj umjetničkoj ostavštini P. I.
Čajkovskoga, nalaze se i djela s područja koncertatne glazbe. Tom je
polju posvetio niz radova očitujući specifičan stil koji ne isključuje
bravurozne ulomke, ali ih ne tretira kao istaknute samostalne epizode u
kojima bi virtuozitet bio sam sebi svrhom, već ih ukopčava u opći tijek
koncertnog tkiva ispunjajući njima prijelaze ili mostove između
značajnih dijelova cjeline. Jednostavačno djelo s tog područja
naslovljeno Sérénade mélancolique za violinu i orkestar (odnosno
glasovir) u h-molu, op. 26 skladano je 1875. a praizvedeno u Moskvi
siječnja 1876. Odražavajući trodijelnost tipa ABA, po opsegu je
skromnije od drugih skladateljevih koncertantnih djela podsjećajući
svojom izražajnošću na njihove središnje stavke. Početni odsjek
(Andante) donosi tihu, suptilnu melodiju ispjevanu na violinskoj g-žici,
koju, nakon glasovirske introdukcije slijedi druga tema (Pochissimo più
mosso). Njenom pojavom kao da se nagoviješćuje Des-dur, no taj se
tonalitet ne potvrđuje kadencom. On je tek prijelaz k srednjem dijelu s
brzim (agitato) osminskim nizovima koji donosi dva silovita nastupa
(Largamente) u E i B-duru. Njima se postiže vrhunac izričajne snage i
vodi k raspletu, odnosno jezgrovitoj i prilično suzdržanoj violinskoj
kadenci kao uvodu u treći, reprizni odsjek (sada s dodatkom nervoznih
tremolanda). Kratkom codom s reminiscencijama na melankoličnu temu iz
prvog dijela glazbeni tijek zamire u pianissimu.
Kao jedan od najvećih ali i posljednjih majstora melodije, Čajkovski je
radio i na polju komorne salonske glazbe. Njegove lirične melodije kod
publike su osobito popularne u obliku kraćih skladbi programnih naslova,
najčešće u plesnome obliku. Izrazito uspjeli majstorov ciklus od triju
minijatura za violinu i glasovir pod zajedničkim naslovom Souvenir d’un
lieu cher (Uspomena na drago mjesto), op. 42, nastao je godine 1878. s
posvetom imućnoj ljubiteljici umjetnosti (poglavito glazbe) - Nadeždi
von Meck. Tvore ga dijelovi Meditacija u d-molu, Scherzo u c-molu i
Melodija u Es-duru, treći i završni dio ciklusa. Pun šarma i elegancije,
gotovo plošne izražajnosti, ovaj ciklus nosi pečat salonske glazbe, a
zaokružen je melodijski nadasve dojmljivom skladbom koja se do danas
održala na repertoaru većine violinskih virtuoza u svijetu. Svoju pak
efektnu, lirsko-humorno-kapricioznu minijaturu u C-duru Valse-Scherzo
op. 34, napisao je Čajkovski 1877. godine. U njoj se, kao i u velikom
broju drugih umjetnikovih djela, pa čak i u simfonijama, pojavljuje
vjerni pratitelj njegova stvarateljstva, lagodno-sentimentalni ugođaj
valcera obrađen na lako prepoznatljiv, sofisticirano profinjen, tipično
čajkovskijevski način. Skladateljevi programno orijentirani radovi iz
ranijeg stvaralačkog razdoblja odražavaju polarnost ideala i stvarnosti,
zapravo čeznuća k sreći i njegove sudbinske neostvarivosti. Polazeći sa
stanovišta takve koncepcije, Čajkovski je nalazio inspiraciju i u
poznatim likovima iz svjetske književnosti. O tome svjedoči i naslov
njegove uvertire-fantazije u h-molu, Romeo i Julija iz 1869. (prerađena
1870. i 1880.) koju je za violinu i glasovir obradila A. Isakova.
Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić
FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na malu fotografiju, u novom prozorau otvara se fotografija pogodna
za objavljivanje)
|
