|
U potrazi za iskonskim
Na barem dva je načina sin bavarskog časnika Carl Orff
(rođen 189 5.) postao i ostao poznatim i popularnim u svijetu glazbe i
teatra, koje osobno nikad i nije razdvajao: kao glazbeno-plesni pedagog
koji je vlastitim i novim metodama odgojio generacije plesača, te,
naravno, kao skladatelj glasovite Carmina burana, jednog od prvih svojih
značajnijih djela. Školujući se na Akademiji za glazbenu umjetnost u
Münchenu, Orff u istom gradu započinje kao korepetitor i dirigent, a
potom radi u Mannheimu i Darmstattu, te naposlijetku kao
tridesetogodišnjak preuzima u Miinchenu glazbeno-pedagoško vodstvo
plesne škole Giinther, kojoj je ujedno i suosnivač. U njoj, polazeći od
ritma kao osnovnog elementa povezanog s plesnim pokretima, uvodi kao
sredstvo
dječjeg glazbenog odgoja poseban instrumentarij, sastavljen pretežno od
udaraljki, na kojima će inzistirati i u svojem kasnijem glazbenome radu.
Opčinjen potragom za iskonskim, elementarnim, izvornim, Orff svjesnom
zabacuje mnoga sredstva europske glazbene prakse, jer rijetki su u
njegovu stvaralaštvu elementi razvijene polifonije, simfonijskog
razrađivanja i bogatog moduliranja. Kao zastupnik tzv. neoprimitivizma,
on ustrajava na jednostavnosti melodike, na dijatonici, na upornosti
ritmike, na nizanju i ponavljanju pojedinih melodijskih ulomaka (radije
nego na njihovu razrađivanju), te na specifičnom koloritu i sastavu
orkestra. Svi su ti elementi izrazito prisutni već u Carmina burana
(1937.), premda će neke od njih Orff razvijati i dalje. U Antigoni,
djelu skladanom desetak godina nakon Carmina burana, Orff će se toliko
odmaknuti od rafiniranosti i zasićenosti romantičnog zvuka da će u
njegov orkestar ući 4 glasovira po kojima se mjestimično svira batićima
i trzalicama, 6 kontrabasa, 3 harfe, 6 trublji, 4 flaute, 6 oboa i
neobično bogate skupine udaraljki, za koje je potrebno čak 15
glazbenika. Uz to, tu su skupine ksilofona, gongova, zvona, trokutića,
timpana, kastanjeta, kamenih pločica, itd. Uostalom, oduševljen neobično
slobodnim srednjovjekovnim pjesmama pronađenim početkom 19. stoljeća u
jednom štajerskom benediktinskom samostanu, Orff je Carmina burana
skladao za samo nekoliko tjedana, dok je za instrumentaciju istoga djela
utrošio više od godinu dana.
Carl Orff njemački skladatelj (10. 7. 189 5., München - 29 . 3.
1982 ., München) školovao se u Münchenu i ondje 1915. postao dirigent
Komornog kazališta. Nakon kraćeg djelovanja u Mannheimu i Darmstadtu,
192 0. je ponovno u Münchenu, gdje je s Dorothee Gunther 192 4. osnovao
školu za gimnastiku, ples i glazbu. Uz to je bio dirigent Münchenskog
Bachova društva i 1950.-60. prof. na Visokoj glazbenoj školi. Godine196
1. preuzeo je upravu u novoosnovanom Orffovom institutu na Mozarteumu u
Salzburgu. Desetljećima u prvim redovima europskih pregalaca na području
glazbenog kazališta, Orff je, povezujući u svojim djelima riječ, glazbu
i pokret, oživio antički teatar i tako se suprotstavio kasnoromantičnoj
glazbenoj drami. Orffov stil temelji se na ritmu rođenom iz pokreta
tijela, na dijatonici i na rafiniranom, mjestimice primitivnom,
orkestralnom zvuku ostvarenom uz pomoć brojnih udaraljki. Za njegovu je
umjetnost važna riječ, i to u izvornom obliku, pa se služi tekstovima na
mnogim jezicima i narječjima, od starogrčkoga i klasičnog latinskog,
preko srednjovjekovnog latinskog, starofrancuskog i
srednjovisokonjemačkog do bavarskog. Orffov je glazbeni teatar uvijek
istodobno izravan i stiliziran, realan i simboličan; to je kazalište
glumačke stvarnosti i ljudske fantazije. Inspirirajući se narodnim
pričama i baladama, te sadržajima iz antike, Orff je stvorio niz veoma
zapaženih glazbeno-scenskih djela, koja su mu osigurala trajno mjesto u
povijesti glazbe 20. st.
 IVANA
KLADARIN, sopranistica (1976. Tuzla) diplomirala je pjevanje na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Mire Zidarić-Orešković, gdje je
trenutačno na postdiplomskom studiju kod Lidije Horvat-Dunjko. Na
Universitat fiir Musik und darsteiiende Kunst u Grazu usavršavala je
Lied i oratorij kod prof. Donnauer-a. Pohađala je i majstorske tečajeve
kod Dunje Vejzović i Konrad Richter-a, te Olivere Miljaković.Dobitnica
je nagrade Marija Borčić za najbolji diplomski koncert u akademskoj
godini 2000./2001. te diplome Darko Lukić u ciklusu Mladi u Lisinskom
2OO6.Već više sezona prisutna je na koncertnim podijima zagrebačke
glazbene scene kao vrsna interpretatorica barokne glazbe. Stalna je
solistica Hrvatskog baroknog ansambla, a surađuje i sa zborom HRT-a.
Nastupala je sa orkestrom Zagrebačke filharmonije, Simfonijskim
orkestrom HRT-a, Sarajevskom filharmonijom, Varaždinskim komornim
orkestrom... Od 2006. stalna je gošća-solistica svjetski renomiranog
ansambla Le Parlement de Musique iz Strassbourga pod vodstvom maestra
Martina Gestera sa kojim je ostvarila veliku turneju po Francuskoj.
Gostovala je i u Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Finskoj, Švedskoj,
Litvi, Luxemburgu, BiH, Srbiji, Irska, Egipat.. 2001. debitirala je u
zagrebačkom HNK u Puccinijevoj jednočinki Suor Angelica, a do danas je
ostvarila niz najznačajnijih koloraturnih uloga: Gilda ( Verdi Rigoletto),
Kraljica noći (Mozait Čarobna frula), Oscar (Verdi Krabuljni ples),
Martha (von Flotow Martha)... Na prvom otvorenju Zagrebačkog baroknog
festivala nastupila je u ulozi Serpine u operi Služavka gospodarica G.B.
Pergolesija. Od 2004. do 2006. bila je stipendistica CEE Musiktheater /
Deutsche Bank u Beču.
 SVETO
MATOŠIĆ KOMNENOVIĆ, r. u Splitu 1958. U rodnom gradu pohađao osnovnu
školu, klasičnu gimnaziju Natko Nodilo i apsolvirao na Pravnom
fakultetu. Glazbeno obrazovanje stjecao u glazbenoj školi Josip Hatze u
Splitu, zatim na opernom studiju pri HNK u Splitu u klasi maestra
Attilia Planinšeka, te u Zagrebu kod prof. Nade Puttar. Od 1987. u
angažmanu u HNK Split, a od 1994. solist prve grupe. Na matičnoj sceni,
kao i na brojnim gostovanjima u svim hrvatskim nacionalnim operama
(Zagreb, Rijeka, Osijek) ostvario je niz zapaženih uloga u standardnom
opernom repertoaru koji obuhvaćaju djela Verdja (Traviata, Lombardijci,
Falstaff), Puccinija (Gianni Schaichi, Madam Butterfly), Rossinija (Seviljski
Brijač, Turčin u Italiji), Donizzetija (Ljubavni napitak, Don Pasquvale),
Mozarta (Čarobna frula, Otmica iz saraja), Masseneta (Werther),
Musorgskog (Boris Godunov), Prokofjeva (Zaljubljen u tri naranče),
Berlioza (Faustovo prokletstvo), Zajca (Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka).
Od operetnih uloga mogu se izdvojiti one u djelima Straussa ml.
(Šišmiš), Offenbacha (Orfej u podzemlju) i Tijardovića (Mala Floramye).
Njegov repertoar uključuje i brojne koncertne nastupe u djelima Mozarta
(Requiem, Krunidbena misa), Handela (Mesija), Monteverdija (Večernja
Blažene Djevice), Rossinija (Mala svečana misa), Berlioza (Kristovo
djetinjstvo), Schuberta (Lazarovo uskrsnuće), Bacha (Kantate),
Papandopula (Muka Gospodina našega Isusa Krista), te posebno brojne
izvedbe popularne Orffove CARMINE BURANE. Nastupao je u Italiji,
Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj,
Sloveniji, Bosni i Hercegovini. Surađivao je s eminentnim hrvatskim i
inozemnim dirigentima i glazbenim umjetnicima.
 JOACHIM
SEIPP - basbariton, izučio je pjevanje pri Visokoj glazbenoj školi u
Frankfurtu kod Prof. Martina Griindlera kao i u Mailandu kod Prof. Carla
Castellanija. Njegov glasovni razvoj odveo ga je od lirskog baritona
preko talijanskog repertoara do njemačkog tipa herojskog/dramskog
baritona. Obje promjene glasovnog tipa uspješno je popratila bugarska
pjevačka pedagoginja Milkana Nikolova iz Beča. Joachim Seipp je bio član
ansambla u Opernoj kući u Kielu, u Gradskoj operi Hannovera (Donja Saska)
a trenutno radi za međunarodno priznato Tiroler Landestheater u
Innsbrucku. Osvojio je 1. nagradu na pjevačkom natjecanju Savezne
Republike Njemačke u Berlinu te je sudjelovao u različitim radijskim,
televizijskim produkcijama, kao i u produkcijama nosača zvuka. Njegov
poletni koncertni nastup doveo ga je do važnih koncertnih podija kao što
su Tonhalle u Zurichu, Musikhalle u Hamburgu, Teatro Maestranza u
Sevilli, Megaron u Ateni, Sala u Sao Paulo, Palau della Mušica u
Valenciji, Dvorana Lisinski u Zagrebu i Liederhalle u Stutgartu.Gostovao
je u Opernim kućama u Antvverpenu, Baselu, Bruxellesu, Lisabonu i Tel
Avivu, u Gradskim operama Munchena, Beča i Stuttgarta kao i u Royal
Opera House u Londonu. Osim toga pozvan je na festivale u Ateni,
Ljubljani, Ludwigsburgu, Puli, Erfurtu, Solunu, Schwerin i Wiesbadenu.
Surađivao je s važnim redateljima kao što su: Dieter Dorn, Gustav Rudolf
Sellner, Kurt Horres, Brigitte Fassbaender i Werner Herzog. Joachim
Seipp odigrao je više od 50 glavnih uloga na pozornici.
|
