Dramski ansambl Splitskog ljeta
Jean Racine
FEDRA



Prijevod: Vladimir Gerić
Premijera: Podrumi Dioklecijanove palače,  9. kolovoza 2007.
Reprizne izvedbe: 10, 11, 12. i 13. kolovoza
Predstava traje približno dva i pol sata i ima jednu pauzu


Redatelj, scenograf, izbor glazbe: Marco Sciaccaluga
Kostimografkinja: Valeri Manari
Oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović
Jezična savjetnica: Jagoda Granić
Asistentica redatelja i inspicijentica: Marica Grgurinović
Asistent kostimografkinje: Mario Leko

Lica:
TEZEJ, sin Egejev, atenski kralj Aleksandar Cvjetković
FEDRA, Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje Bojana Gregorić Vejzović
HIPOLIT, sin Tezeja i Antiope, Amazonske kraljice Mijo Jurišić
ARICIJA, princeza atenske kraljevske krvi Dijana Vidušin
ENONA, Fedrina dadilja i povjerenica Sunčana Zelenika
TERAMEN, Hipolitov učitelj Trpimir Jurkić
IZMENA, Aricijina bliska prijateljica Lada Bonacci
PANOPA, žena iz Fedrine pratnje Lidija Florijan

 

Klasicistička tragedija o raspetosti između strasti i dužnosti oslobađa pravi vulkan emocija u formi idealnoj za njihovo pročišćenje: izraženi strogim aleksandrinskim stihom, strasti tragičnih junaka neprestano previru i bujaju, dok njih same sudbina vuče ka neumitnom završetku. Antički motivi, vječni i univerzalni u svojim značenjima, ukorijenjeni u Splitsko ljeto od svojih početaka, u novoj interpretaciji "Fedre" zajedno s mitskim prostorom Dioklecijanovih podruma, nude jedno uzbudljivo kazališno iskustvo.

Riječ redatelja
Fedra – ljubav kao bolest

Tijekom pokusa Fedre, nikada se ne prestajem čuditi koliko se toga događa tijekom dva i pol sata trajanja preds-tava: činjenice, ne samo riječi; događaji, ne samo duševni nemiri. Primjeri su bezbrojni: Hipolitova odluka da ode, vijest o Tezejevoj smrti, bezumne Fedrine ljubavne izjave Hipolitu, te potonjeg Ariciji, oslobađanje Aricije od Tezejeve političke osude, kraljev povratak iz pakla u nekoj vrsti uskrsnuća ili fantazmagorične pojave slične onoj Hamletova oca s kojom dijeli svojevrsnu srodnost... I tako dalje sve do završnih tragičnih smrti. Sve što se tiče emotivnog života u ovoj se tragediji ukazuje u suštini kao aktivnost, budući da je Racine razrješava fizičkim a ne psihološkim ključem...

Svijest da je ljubav u odnosu na voljenu osobu vanjska snaga Racineu dolazi neposredno od Grka. Ta ljubavna sila opsjeda ne samo Fedrinu dušu, već i njeno tijelo. Njezina opsesija postaje tjelesna, pa je tako i njena prva scena, dijalog s dadiljom kojoj priča o svojoj ukletoj ljubavi, puna opaski koje se odnose na tijelo. Na pozornici vidimo tijela potpuno zgromljena događajima. U Fedri i Hipolitu riječ se pretvara u meso, postajući istovremeno sredstvo kojim uznemirena tijela žele izreći svoju jadikovku, ali i očajnički pokušaj da se osjećaji dovedu u red i da im se dade forma.

Racineova ganutljiva genijalnost je u tome što nam omogućava da ljubavnu strast promatramo kroz mikroskops-ku leću i tako vidimo sve njene tragične oscilacije. Fedrin fiziološki grafikon promjenljiv je i nestalan – na trenu-tak je potpuno mirna da bi potom izbila njena „bolest“ u napadima bijesa i duboke krhkosti koji se smjenjuju. Ljubav kao bolest razapinje Fedru između iluzije da će doseći jednu višu viziju postojanja i tjelesne boli koja je vraća zemlji. Ona ljubav uvijek vezuje uz besmrtnost: onu božansku koja dolazi od spoznaje ili pak životinjsku čije je obilježje nesvjesnost. Ljubav je to koja je vraća u nerazboritost življenja i koja je prisiljava proživljavati tragediju koja kao da počinje od kraja, odnosno sa sviješću kako je smrt jedino razrješenje životnih patnji te se odvija kao jedna duga agonija. U neprekidnim oscilacijama njene boli Fedra potvrđuje Aristotelovu tezu prema kojoj je čovjek koji ne pripada polisu ili životinja ili Bog, a u posljednjim trenucima svoje patnje utjelovljuje Shakespearovu tvdnju iz Richarda III kako je „smrt bijedna stvar, ali zacjeljuje smrtnu ranu“.

(Marco Sciaccaluga)

Racine o Fedri
Kazalište vrline
 

Evo još jedne tragedije u kojoj je tema preuzeta od Euripida. Iako u vođenju razvoja drame nisam slijedio posve isti put kao i spomenuti autor, nisam propustio obogatiti svoje djelo svime što mi se u njegovu činilo sjajnim. Kad bih mu dugovao samo ideju o Fedrinu liku, mogao bih reći da mu dugujem ono možda najrazumnije što sam donio u kazalište. Ni najmanje se ne čudim što je taj lik imao tako velik uspjeh u Euripidovo doba i što je tako uspješan i u našem stoljeću jer ima sve kvalitete koje Aristotel traži kod tragičnoga junaka i koje mogu izazvati sućut i jezu. Fedra, zapravo, nije ni potpuno kriva, ni potpuno nedužna. Njezina sudbina i bijes bogova vode je u zabranjenoj strasti koje se od samoga početka boji. Čini sve kako bi je nadvladala. Radije će umrijeti nego je ikome povjeriti. A kad je prisiljena otkriti svoju strast, ona u njoj govori zbunjeno i pokazuje kako je njezin zločin više k zna bogova nego potez njezine volje.

Čak sam pazio da je ne prikažem toliko mrskom kakva je u tragedijama starih pisaca u kojima se odlučuje optužiti Hipolita. Držao sam da u kleveti ima nečega preniskog i precrnog da bismo je stavili u usta princezi koje su osjećaji inače tako plemeniti i kreposni. Ta mi se plitkost činila primjerenijom dadilji koja je mogla imati servilnije sklonosti, a koja ipak ne iznosi tu lažnu optužbu koja bi mogla spasiti život i čast njezinoj gospodarici. Fedra joj pruža ruke samo zato što je izvan sebe zbog uznemirenosti duha pa trenutak poslije poželi opravdati nedužnost i objaviti istinu. (...)

Što se ostaloga tiče, još se ne usuđujem tvrditi da je ovaj komad zapravo moja najbolja tragedija. Procjenu njezine stvarne vrijednosti prepuštam čitateljima i vremenu. Ali mogu tvrditi da nisam napisao niti jednu u kojoj bi vrlina bila više istaknuta nego u ovoj. U njoj se i najmanje pogreške strogo kažnjavaju. I samu pomisao na zločin u njoj drže jednako strašnom kao i zločin. Ljubavne su slabosti mane. Strasti u njoj postoje samo da bi se pokazao sav nered koji izazivaju, a grijeh je u njoj obojen bojama koje ga ističu i izazivaju prezir prema njegovoj izopačenosti. Tome bi cilju morali težiti svi koji rade za publiku. A baš su tome i prvi pjesnici tragedija davali prednost.

Njihovo je kazalište bilo škola u kojoj se vrlinama poučavalo jednako dobro kao i u filozofskim. 1 Aristotel je htio zadati pravila dramske pjesme. A Sokratu, najmudrijem filozofu, nije bilo mrsko prihvatiti se Euripidovih tragedija. Mogli bismo poželjeti da su i naša djela tako snažna i tako puna korisnih uputa kao i djela tih pjesnika. Možda bi to bio jedan od načina pomirbe tragedija s mnogima koje su proslavile njihova smjernost i doktrina, a koji su je u posljednje vrijeme osuđivali i koji bi je nedvojbeno povoljnije ocijenili kad bi autori željeli poučiti svoje gledatelje toliko koliko ih žele zabaviti i kad bi slijedili tu stvarnu namjeru tragedije.  

(Jean Racine)

 

Marco Sciaccaluga, (Genova, 21. kolovoza 1953.) talijanski glumac i redatelj, približava se kazalištu u veoma mladim godinama, te već kao gimnazijalac pohađa radionice koje organizira Teatro Stabile (Stalno kazalište) iz Genove. Nakon prvih iskustava s ansamblom Cooperativa Teatro Aperto, ulazi u angažman s glavnim kazalištem iz svoga grada kao asistent režije i glumac da bi u sezoni 1975/76 postao stalnim redateljem, što je i danas, s tim što je, od 2000. godine istovremeno i sudirektor. Povremeno režira i u drugim kazalištima (Catania, Torino, Trst, Venecija) ili s privatnim družinama kao što su one slavnih talijanskih glumaca: Glauco Mauri, Carlo Giuffre', Giulio Bosetti, Aroldo Tieri i Giuliana Lojodice, Mino Bellei, Ugo Pagliai i Paola Gassman ili na festivalima, primjerice u Fiesoli, Spoletu, Taormini, Veroni.
 
Godine 2007. Talijanska udruga kazilišnih kritičara proglasila je najboljom njegovu predstavu Svet (Tol-stoj), dok je u sezoni 2005/6 nagrađen Kazališnom olimpijskom nagradom koji dodjeljuje ETI (Talijanski kazališni zavod, strukovna udruga, poput našeg HDDU) za režiju predstave Smrt trgovačkog putnika (A. Miller), a nagradu je dobila i predstava u cjelini te glumac Eros Pagni, tumač glavne uloge.
 
Marco Sciaccaluga režirao je predstave:
2007: Svet (Tolstoj); 2006: Mandragola (Machiavelli); Holy Day (Bovell); Mercator (Plaut); 2005.: Smrt trgovačkog putnika (Miller); Illusion comique (Corneille); Galois (Vigano'); Poručnik Inishmore (Mc Donagh); 2004: Ajax (Sofoklo) 2003: Helena (Euripid)2002: Neprijatelj naroda (Miller-Ibsen); Majka Hrabrost (Brecht); 2001.: Der Totmaher (Karma-kar-Farin); Dobra duša Sečuana (Brecht); The blue Room (Hare); 2000. Don Juan (Moliere) 1999: Fedra (Racine); Na-kaza Inishmaana (Mc Donagh); Tigrovi (Bona); 1998.: Lažno povjeravanje (Marivaux); Lepeza Lady Windermere (Wilde); Žamor oko scene (Frayn); 1996: Mjesec dana na selu (Turgenjev); Ivanov (Čehov); 1995: Lapin Lapin (Serrau); 1994: Uspon i pad Artura Ui-a (Brecht); Zeno i liječenje od pušenja (Svevo); 1993: Vožnja niz brdo Morgan (Miller); Antikvarijatova porodica (Goldoni); 1992: Roberto Zucco (Koltès); Ukroćena goropadnica (Shakespeare); Cyrano de Bergerac (Rostand); 1991: Re Cervo (Gozzi); Šest lica traže autora (Pirandello), U Rotterdamu, Nizozemska); Bračni diptih (Renard); 1990: Henrik IV (Pirandello); Kako vam drago (Shakespeare); 1989: Fizičari (Durrenmatt); 1988: Zime (Repetti-D'Arzo); Arden of Faversham (anonimni elizabetianac); Tuđi kruh (Turgenjev); Mučeništvo Sv. Magnusa (Da-vis); Jacob Lenza (Rhim); 1987: La putta onorata e La buona moglie (Goldoni); Egoist (Bertolazzi); Beckett koncert (Bec-kett); Koncerti u prozi (razni autori); 1986: Suzanna Andler (M.Duras); Prognanici (Joyce); Smrt trgovačkog putnika (Miller); Rasipni sin (Britten); 1985: Borges autoportret svijeta (Repetti-Borges); Alcalde Zalameje (Calderon de la Barca); Retro' (Galin); Na tri kralja (Shakespeare); 1984: Čestiti Jago (Augias); Rosmersholm (Ibsen); 1983: She Stoops to Conquer (Goldsmith); Otac (Strindberg); Pisma Lewisa Carrolla (D'Amico); 1982: Blizanci suparnici (Farquhar); Razbijen vrč (von Kleist); 1980: Vukova usta (Bagnasco-Bruni-D'Agata da Zena); Vukovi i ovce (Ostrovskij); 1979: Trepteći u suzama u času smrti (Čehov); 1978: Intelektualke (Molière); 1977: Ortak (Durrenmatt); 1975: Equus (Shaffer); 1974: Kraljevsko praštanje (Arden-D'Arcy)
 
Neke od predstava u kojima je Marco Sciaccaluga nastupio kao glumac:
2004: La Centaura (Andreini: redatelj Luca Ronconi); Alkemičar (Jonson: kao glumac u režiji Ferrinia); 2003: Filoktet (Muller: redatelj Mathias Langhoff); 2002: Revizor (Gogolj: redatelj Mathias Langhoff)); 2000: Tartuffe (Molière: redatelj Benno Besson); 1999: Lepeza Lady Windermere (Wilde); 1996: Ja (Labiche-Martin: redatelj Benno Besson); 1995: Na Tri kralja (Shakespeare: redatelj Branciarolia); 1994: Hamlet (Shakespeare: redatelj Benno Besson)
 
 

Jean Racine (1639-1699),  francuski dramatičar, jedan od «velike trojice» francuskog klasicističkog kazališta 17.stoljeća (uz Corneillea i Molièrea). Račine je napisao jednu komediju, 9 profanih tragedija, najčešće s tematikom iz stare grčke ili rimske povijesti, te krajem života, na narudžbu Dvora, dvije sakralne tragedije po biblijskim motivima iz Starog zavjeta. Rođen u La Ferte-Milonu, proveo je dječaštvo u velikom utočištu progonjenog jansenizma, samostanu Port- Royal, gdje je imao vrlo stroge učitelje morala, klasičnih jezika i književnosti. Prvi književni uspjeh postigao je napisavši u povodu braka Luja XIV Odu nimfi Seine. Sretan zbog uspjeha i više-manje zanemarivši stroge pouke Port-Royala, stane pohlepno pohađati birani i galantan književni svijet, gdje će mu postati prisni prijatelji La Fontaine i Boileau i gdje će upoznati Molièrea. Godine 1664. njima preda svoju prvu tragediju Tebaida ili Braća neprijatelji o Eteoklu i Poliniku. Slijedi Aleksandar Veliki (1665), čak posvećen kralju. Nastavio je s tragedijom Andromaha (1667). Tragedija doživi trijumf i bude pozdravljena kao remek-djelo. Godine 1668. Račine odluči prikazati u Hotelu de Bourgogne komediju koju bi radije povjerio talijanskim glumcima, Parničari, duhovitu i briljantnu na granici lakrdije, vrlo lijepo primljenu poslije početnog neuspjeha. Iduće godine pjesnik se zauvijek vraća tragediji s Britannikom (1669). Slijedi uspjeh još jednog djela, Berenika (1670), izvrsnog i oduševljeno dočekanog usprkos uobičajenim napadima i parodijama. Poslije nje Racine obrađuje moderan siže u Bajazetu (1672). Postoje primljen u Akademiju, piše Mitidrata (1673), Ifigeniju (1674) i konačno Fedru (1677). No zbog tog djela, koje je najbolja kritika pozdravila kao njegovo najsavršenije djelo pretpostavivši ga djelima njegovih preteča Euripida i Seneke, na njega se žestoko sručilo neprijateljstvo protivnika. Pred kraj života, na zahtjev Dvora, napisao je Ester (1689.) i Ataliju (1691.), temeljene na starozavjetnim pričama.

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na malu fotografiju, u novom prozoru otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

Dijana Vidušin Lada Bonacci	Aleksandar Cvjetković Dijana Vidušin	Mijo Jurišić Dijana Vidušin	Bojana Gregorić Vejzović
Mijo Jurišić	Dijana Vidušin Lada Bonacci Mijo Jurišić	Dijana Vidušin
Bojana Gregorić Vejzović Sunčana Zelenika	Aleksandar Cvjetković	Dijana Vidušin Lada Bonacci	Aleksandar Cvjetković Lidija Florijan
Aleksandar Cvjetković Bojana Gregorić Vejzović	Mijo Jurišić Trpimir Jurkić	Sunčana Zelenika Bojana Gregorić Vejzović Mijo Jurišić	Bojana Gregorić Vejzović Mijo Jurišić
Mijo Jurišić Trpimir Jurkić

PRESS CLIPPING:

HRVATSKI GLUMAC I ALEKSANDRINAC, Boris B. Hrovat, Vijenac, 27. 9. 2007.
FEDRA NA KLIZAVOM TERENU, Višnja Rogošić, Vjesnik, 14. 8. 2007.
INTRIGE MAĆEHE I SLUŠKINJE, Tomislav Čadež, Jutarnji List, 11. 8. 2007.
PREDUGI ISPIT IZ SCENSKOG GOVORA, Jasen Boko, Slobodna Dalmacija, 11. 8. 2007.
OD TREPERENJA DO FEDRINA KRIKA, Želimir Ciglar, Većernji List, 11. 8. 2007.
LJUBAV MOŽE BITI DIVAN SAN ILI NOĆNA MORA, Maja Stanetti, Večernji list, 9. 8. 2007.
FEDRA U INTIMNOJ VEZI S PUBLIKOM, Vesna Božanić Serdar, Glas Istre, 9. 8. 2007.
VENERIN VIRUS LJUBAVI, Mira Jurković, Vjesnik, 8. 8. 2007.
FEDRA S VENERINIM VIRUSOM, Jasmina Parić, Slobodna Dalmacija, 4. 8. 2007.