Riječki internacionalni
baletni ansambl, koji diše kao jedno tijelo, prigrlio je Clugovu ideju i
plesni pokret kao svoju! Od prve scene, koja je umjesto glazbom, ozvučena
mrmorenjem i žagorom ulice, preko glazbe u ritmu tanga koji pokretom više
govori o samoći ljudskog bića, nego o sreći i ljubavi-do ljubavne priče, sa
svim njenim strastvenim usponima i padovima, s naivnim pogledom na ljubav i
luđačkom željom za njenim ostvarenjem, sa svim tim ansambl predvođen
solistima-nosi se snagom, lakoćom i uzavrelim emocijama koje naprosto kipe
sa scene u gledalište.
Pritom je pokretač svega Andrei Köteles koji emanira strast svakim mišićem
svoga tijela, koje pod kazališnim svjetlom izgleda kao živa skulptura. Na
izazov njegovih emocija sjajno odgovara Sabina Voinea, a solistički trio
dopunjava izvrsna Cristina Dicu Lukanec. Ali, ne treba zaboraviti ni ostale
članove ansambla koji s punim angažmanom tako prirodno slijede glazbu, koju
evidentno osjećaju čitavim bićem.
Scenografija gotovo prazne scene, osmišljene svjetlom kroz providne rešetke,
sjajno služi Clugovoj ideji o "tangu na ulicama"... Pod kazališnim svjetlom
(Boris Blidar), posebno u muškim scenama kad okomito pada na figure plesača,
pomaci njihovih ekstremiteta izgledaju poput sekvenci filma. Začudno i
poetično.
Kostimi Lea Kulaša slijede karaktere likova ove plesne drame. Ništa u toj
odjeći nije slučajno...
Svjetlana Hribar, "Novi list"
Riječki "Tango" snažno
djeluje kao poetska i plesno/dramska cjelina... "Tango" je predstava koja
prelazi rampu. Kolaž krasnih glazbenih brojeva, s naglašenim međuprostorima
tišine, tišine kao mogućeg epiloga jedne scene, ili napetog iščekivanja
druge, ili jednostavno zaustavljeni trenutak okamenjena, osjećajem zakočena
tijela. Uglavnom komorne, slike se nižu kao kratki rezovi, ganutljivi
susreti, nalaženje i gubljenje. Galerija likova (osobnosti fino istaknute
kostimom Kulaša) koja se nekamo žuri, nalazi, prolazi, na trenutak
zaustavlja, bježi od neugodne situacije kao što je motiv obamrla tijela na
podu koje znakovito diže ruku upirući prstom nekamo gore.
Središnja scena predstave je bolni duet nemoći, tango gotovo bez dodira,
susret slijepoga, bolesnog mladića (Andrei Köteles) i prekrasne gluhonijeme
djevojke (Sabina Voinea); on u lomnom pokretu vidljivo moćna tijela-koje
otkazuje poslušnost, a u ona u grčevitoj žudnji prevođenja ljubavne pjesme
(koju čujemo) na jezik gluhonijemih... U posljednjoj slici/frizu na rubu
scene u kojoj svatko ostaje u ritmičnom ponavljanju dominantnog plesnog
motiva, djevojka pušta nečujan krik, polako pada na mladića koji pokušava
plesati nikad doplesani tango.
Maja Đurinović, "Vijenac"
