„Snovi ne odrastaju. Snovi su bez dimenzije vremena. Priča Jelene Felder također je bezvremenska priča. Ipak njezin rastanak ima svoj vlastiti sat. Na ulicama slika vlada jednoličnost. Ali kako se pamti rastanak, kakve je boje, kakvog mirisa?“
Jelenina prva vožnja vlakom počinje jednom laži. Pripreme za odlazak u Njemačku njenom se neupućenom djedu prikazuju kao posjete zubaru. Koferi su spakirani. Predstojeći rastanak od prve zemlje, od prvog jezika, baca sjenu na lica djece. A ipak je tu ta radost očekivanja jedne zemlje koja bi trebala biti negdje „dalje od Italije“. Nakon odlaska slijedi kasnije, znatno kasnije, želja za povratkom u zemlju podrijetla. Autobus na kat odvozi desetogodišnju djevojčicu za Dalmaciju, jednom i onda svaki put za vrijeme raspusta, sve dok se cilj ne izgubi i stari život ne postane prisutan još jedino u vlastitoj mašti. Uskoro u staroj domovini neće biti nikoga, tko poznaje Jelenu.
U svom prvom romanu Marica Bodrožić priča o neprekidnom rastanku, priča o povijesti jedne obitelji koja ispada iz okvira svoga vremena i pristiže u neko drugo, o biografijama koje nas oduševljavaju svojom neobičnošću i čine sudionicima sjećanja.
 

Marica Bodrožić njemačka je spisateljica rođena 1973. u Zadvarju u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji. Godine 1983. seli u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli već od kraja 60-ih. Školovala se za knjižara i studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Već za svoje prve literarne radove, pjesme objavljene 2001. dobila je stipendiju Hemann Lenz. Piše esejističke tekstove za radio i tisak o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu i mnogim drugima. Za zbirku Tito je mrtav dobila je nagradu Heimito von Doderer 2002. i nagradu zaklade Robert Bosch 2003. godine. Živi u Berlinu i Parizu kao profesionalna spisateljica

PRESS CLIPPING:

KAD IZGUBITE JEZIK, POSTANETE STRANAC, intervju Barbare Matejčić s Maricom Bodrožić, Vjesnk, 8.lipnja 2004.