J. L. Borges / Goran Matović
OGLEDALA



Autorski projekt Gorana Matovića
Premijera na 53. Splitskom ljetu: Podrumi Dioklecijanove palače, 26. srpnja 2007. u 21h
Reprizne izvedbe:
Podrumi Dioklecijanove palače, 26. srpnja 2007. u 22.30h
Muzej Grada, Trogir 28. srpnja 2007.
Dvorac Vitturi, Kaštel Lukšić 29. srpnja 2007.



Govore: Goran Matović i Tonko Maroević
Skladatelj: Arsen Dedić
Oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović

Borgesova slava zasniva se na ulozi ekskluzivnog šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika: usprkos svojoj poznatosti, Borgesovi čitatelji imaju iluziju da su ga sami otkrili i da im se gotovo osobno obraća. Doista, teško ga je svrstati među ostale pisce, jer kao da sve njih skupa podrazumijeva, zastupa i na neki način kompenzira i isključuje. Naime, Borges predstavlja epohu ne toliko egocentričnom ili monomanijskom isključivošću, koliko sposobnošću osvjetljavanja, ulančavanja, odjekivanja. Nakon Borgesa doista ništa u književnoj republici ne ostaje gdje je prije bilo…

U scenskoj adaptaciji golemoga i zahtjevnoga Borgesova djela prevagnula je želja za predstavljanjem emocionalno najutemeljenijih aspekata. Po mjeri ljudskog govora u prvi plan tako dolaze starac i slijepac, sa svojim specifičnim doživljajem svijeta, a tek u pozadini naziru se piščeve globalne metafore kao što su: labirint, križ, tigar, bodež, sfinga, biblioteka, piramida ili zrcalo. Nemoguće je u drugom mediju postići formalnu zaokruženost i zatvorenost Borgesovih simbola, no i te kako je poticajno provjeriti njihove raspone u presjecištu interpretatova tijela i glasa u svojevrsnoj definitivnoj točki „omega“.

 

Ako je druga strana standardne biografske zagrade podjednako važna koliko i ona prva ( što se odnosi na rođenje), onda je južnoamerički, argentinski književnik Jorge Luis Borges svojom smrću napokon postao barem napol Europljaninom.
 

Ženeva je mjesto Borgesove duhovne inicijacije, pa je konačnim navraćanjem u nju simbolično zatvoren krug.

Borgesova slava  zasniva se na ulozi  ekskluzivnog šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika: usprkos svoj  poznatosti, čitatelji imaju iluziju da su ga sami otkrili i da im se gotovo osobno obraća. Doista, teško ga je svrstati među  ostale pisce, jer kao da sve njih zajedno podrazumijeva, zastupa i na neki način kompenzira i isključuje. Italo Calvino, književnik iste krvne grupe (i korisnik makar jednokratne, a dobrodošle transfuzije Borgesove supstancije), kazao je dosjetljivo kako je u njemu ne samo utjelovljena književnost na kvadrat već kako je Borges  prije svega izvadio drugi korijen iz postojeće literaturne tradicije.
 

No, najodređenije je Borgesov položaj u književnom univerzumu naznačio Danilo Kiš (drugi dužnik koji je vratio s kamatama), govoreći kako se čitavo literarno stvaralaštvo može podijeliti na ono prije i na ono poslije Borgesa. Ako je na prvi pogled pretjerana, pri pomnjivijim razmatranju ta je tvrdnja sasvim razumljiva i uvjerljiva. Naime, Borges predstavlja epohu ne toliko egocentričnom  ili monomanijskom  isključivošću koliko sposobnošću osvjetljavanja, ulančavanja, odjekivanja. Gotovo usputno, on mijenja perspektivu kojom gledamo na suvremenike i tradiciju, proširuje literaturu ne samo prema metaliterarnom nego i do paraliterarnog, kontaminira erudiciju i imaginaciju, preokreće funkcije enciklopedizma i pjesništva. Nakon Borgesa doista ništa u književnoj republici ne ostaje gdje je prije bilo. Borgesovo djelo ima karakter sažetka ili rezimea. U njegovim  primarnim, reduciranim i ogoljenim tekstovima sluti se otvorenost prema živom govoru.

 U scenskoj freski pod egidom Ogledala   sabran je Borgesov govor koji brani tišinu u buci vremena. Ogledala su sastavljena iz krhotina konkretnih uspomena i čvrstih točaka arhetipskih modela i nataloženih kulturoloških slojeva. Memoarski fragmenti zapravo dominiraju kao žive jezgre Borgesova moćnog govora. Tu se krhotine  doživljaja (a podjednako i čežnja za nedoživljenim situacijama) ritmiziraju i akcentiraju blokove ustaljenih literarnih aluzija i asocijacija. Malo je koji pisac u našem stoljeću stekao toliko prava da govori o sebi osobno, o sebi u prvome licu, a možda nitko to nije učinio iz tako dalekih, upravo transcendentalnih premisa. Ako u shvaćanju svega ima mjesta i za zrnce prašine, logično je da inventura svemira završi u zrcalu bare ili ogledalu tekućice.

 U scenskoj  adaptaciji golemog  i zahtjevnog Borgesova djela u autorskoj obradi Gorana Matovića prevagnula je želja za predstavljanjem emocionalno najutemeljenijih aspekata. Po mjeri ljudskog govora u prvi plan tako dolaze starac i slijepac, sa svojim specifičnim doživljajem svijeta, a tek u pozadini se naziru piščeve globalne metafore kao što su labirint, križ, tigar, bodež, sfinga, biblioteka,piramida ili zrcalo. Nemoguće je u drugom mediju postići formalnu zaokruženost i zatvorenost Borgesovih simbola, no i te kako je poticajno provjeriti njihove raspone u presjecištu interpretatorova tijela i glasa u svojevrsnoj definitivnoj točki omega.

Tonko Maroević

 

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na malu fotografiju, u novom prozoru otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)