|
Galerija
Kula Kula Gallery:
14.
VII
2005. u 20.00
Mora
me pokreću,
a ja pokrećem njih na platnima,
pokrećem valove, situacije, događaje...
DJETINJSTVO
URONJENO U VJETAR I MORE Premda se ne može reći da Ratko Janjić
Jobo u Galeriju Kula u Splitu preseljava izložbu iz Galerije
hrvatskih voda u Zagrebu, ipak treba zamijetiti njihovu srodnost.
Zagrebačkoj je tema more, a splitskoj djetinjstvo, a kako
je riječ o slikaru čvrsto vezanom uz podneblje koje ga je izjedrilo,
to su, zapravo, razmišljanja što ih izriče u povodu zagrebačke izložbe
posve mjerodavna i u splitskom slučaju:
"Možda je to i moja tvrdoglavost, okrenutost jadranskoj
orijentaciji. Danas je, čini mi se, sve više autora koji se okreću
moru. More je neiscrpna tema, posjedovali u sebi Jadran ili ne ili, kao što
ga ja nosim u svojim žilama, i stoga moje more nije beskrvno, moja su
mora angažirana i poticajna za pristup moru kao i najvećem elementu na
Zemlji. Mora me pokreću, a ja pokrećem njih na platnima, pokrećem
valove, situacije, događaje. Veoma mi je važan prirodni događaj na
moru, ne događaj ljudske ruke, no i on se pojavljuje kao kontekst življenja,
saživljavanja s morem, što je u posljednje vrijeme poprimilo prilično
dramatične razmjere, velikim transportima, velikim “muvinzima”. No
meni je jedro draže vidjeti na moru, atraktivnije je i ljepše,
dizajnerski je osmišljenije, jedro je meni i simbol vjetra. Često i bez
jedarâ imam vjetar na slici. Ta vjetrovitost, to komešanje dvaju
elemenata, uz oblake, to je ono što me pokreće u zagrebačkoj
svakodnevici..." ("Fascinantni
dodiri mora", Fokus, 15. 07. 2005.)
No bez tijela bez kojega ne osjećamo ni vjetar ni more, što bi oni za
nas bili: tek masa i energija?!
Jer, reći će Jobo: “Tijelo ima sve, i
ton i boju. Ono se s vremenom mijenja i stari, kao i tijelo umjetnika.
Slikari to osjećaju i bilježe na slikama.
Inspiracije za aktove bile su različite. Ponekad upoznate lijepe žene u
prolazu, neke prelijepe prostitutke koje sam vidio u Amsterdamu u izlozima
bile su mi poticaj za studije tijela. Nekoć je na Likovnoj akademiji bio
jedan vrstan model koji je odjeven bio posve neupadljiv i neugledan, ali
kad se skinula… imala je divnu put, savršeno tijelo, prelijep model!
Atraktivne lutkice iz života, koje su mi nekoć često bile živi modeli,
dio su mojeg likovnog jezika.”
RATKO JANJIĆ JOBO,
akademski slikar rođen je u Splitu 1941. godine. Diplomirao je na zagrebačkoj
ALU 1965, a od 1966. do 1971. godine suradnik je Majstorske radionice
Krste Hegedušića. Bavi se dizajnom, uređenjem interijera,
scenografijom. Profesor je na zagrebačkome Tekstilno-tehnološkom
fakultetu - odjel dizajn i tekstilna odjeća. U četrdeset godina umjetničkoga
djelovanja realizirao je niz vrlo zapaženih izložba. |
