|
|
|||||
|
|
|||||
|
49SPLITSKOLJETO MATIJA DEDIĆ - JAZZ TRIO |
|
Peristil,
24. srpnja 2003. u 21.00
Martin Gjakonovski - bass Guido May - drums
PROGRAM
LAST EXIT GORGONDOLA FAMILY DECEMBAR POPEY WOPEY PICTURE'S GREEN
DOLPHIN STREET SOLAR U
REGISTRATURI |
|
Matija Dedić - klavir Rođen u Zagrebu 2. ožujka 1973. Matija klavir počinje svirati s pet godina te nakon završene Srednje glazbene škole «Vatroslav Lisinski» 1991. odlazi na Visoku školu za jazz (ili: Jazz akademiju) u Graz, gdje je diplomirao 1997. godine kod profesora Haralda Neuwirtha. Odrastajući u obitelji profesionalnih glazbenika zabavne (i jazz) te šansonjerske orijentacije vrlo profiliranog autorskog koncepta, Matija se rano susreće s drugim oblicima glazbenog mišljenja, shvativši da mu jazz pruža mnogo šire polje izražajnih mogućnosti, kao jedna vrsta apstraktnijeg, ali i osobnijeg glazbenog mišljenja. Godine 1997. po povratku u Zagreb, započinje Matijin kontinuirani angažman, koji je do danas prerastao u respektabilnu glazbenu karijeru i izvan hrvatskih granica. U tih nekoliko godina Matija Dedić bilježi djelovanje u svom «matičnom» bandu «Boilers Quartetu» s kojim nastupa po Europi te kao predgrupa B. Golsona, K. Burella te «All Stars Banda», u «Kvartetu Tamare Obrovac», «Kvintetu Ladislava Fidrija», «New Tribeu» i projektu «Jazz Blef», a 1998. godine osniva «Trio Matije Dedića», sastavljen od jazzera iz prateće ritam sekcije «Kvarteta Tamare Obrovac», basista Žige Goloba (zamijenio ga je Mladen Baraković) i bubnjara Kruna Levačića. Nastupao je u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Slovačkoj, Engleskoj te s A. Queenom, M. Drewom, R. Ringwoodom, B. Petrovićem, M. Murphy Bandom, Patriziom Conte i Davidom Gazarovom. Piše glazbu za televiziju i kazalište («Zlatno tele», «Hamlet» i «Umišljeni bolesnik»), a čest je član i komercijalnih bandova (Lidija Bajuk, «Soul Fingers», «Divas»). Godine 1998. proglašen je prema Statusu (nagrada koju profesionalci dodjeljuju profesionalcima) jazz pijanistom godine, zajedno s Nevenom Frangešom. Godine 1999. dobiva 2 Porina (hrvatski Grammy ili Brit Awards) za album prvijenac svog Trija «Octopussy» (Najbolji jazz album godine i Najbolja jazz skladba godine – «Pictures») i nagradu Status za jazz pijanista godine. Na Porinu 2000. dodjeljuje mu se nagrada u kategoriji najbolja jazz skladba godine – «To The Lite» (koautor D. Križić). Iste godine potpisao je i dugoročan ekskluzivni ugovor s diskografskom kućom «Cantus» za objavljivanje svojih diskografskih izdanja s pravima za cijeli svijet. Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo mu je nagradu Društva za album «Octopussy» kao autoru i kao najboljem jazz debitantu hrvatske diskografije u posljednjih desetak godina. Za diskografsku kuću Cantus 2000. godine objavljuje prvi samostalni album «Solo Part I», a u prosincu 2001. drugi album pod nazivom «Handwriting» za koji osvaja tri diskografske nagrade Porin 2002. U srpnju iste godine nastupa na Montereux Jazz Festivalu na Solo natjecanju pijanista kao jedan od jedanaest finalista, koji su izabrani između više od 400 prijavljenih pijanista. |
|
Matija Dedic, jazz piano Born
in 1973 in Zagreb, Croatia, where he had finished the primary and high
school of music arts, after which he went to Graz onto Jazz College
where he graduated. After comeback to Croatia, Matija Dedic started to
play with lots of jazz musicians in Croatia and other European
countries, including jazz stars such as Alvin Queen, Ónder Focan, Ron
Ringwood, Martin Drew, Patrizia Conte, Bosko Petrovic, Mark Murphy,
David Gazarov, Gianni Basso. Matija is also writing and recording music
for theatre and television and frequently appears as a guest musician on
many pop albums. His debut album “Octopussy” won the Croatian
discography award “Porin” for the best domestic jazz album. Matija
was also awarded as the best instrumentalist in Croatia in years 1998
and 1999. In year 2000, 2001 and 2002 Matija gets more “Porin's”,
Croatian composers' award for contribution to Croatian music, “Ivo
Vuljevic” prize for young musician of the year. |
|
MARTIN GJAKONOVSKI rođjen je 1970. godine, u Skopju, Makedoniji, u muzičkoj obitelji. Do šeste godine života učio je violinu. Interes za kontrabas, urodio je najprije, u periodu od 1985-1990, učenjem klasičnog kontrabasa, da bi ga temeljiti studij ovog instrumenta odveo u Köln na Muzičku visoku školu. Tu je, skupa s Reiner Linkeom i Dieter Manderscheidom studirao JAZZ. Osim toga, pohađao je i majstorske tečajeve s Reggie Workmanom (Hrvatska, `90), Arild Andersenom (Trier, `92), John Claytonom (Banf, `93), Mike Richmondom (Bujazzo, `94+`95). Još u vrijeme studija postao je jedan od najprofiliranijih i najtraženijih njemačkih basista. Njegova autentična i raznolika izvođenja dovela su ga na različite jazz scene, od avangarde (Michael Heupel, Joachim Ullrich-Orch), preko mainstreama (Dusko Goykovich, Gianni Basso, Paul Shigihara), do svjetske glazbe (Ferenc Snetberger, David Friedman). Presudnu ulogu u karijeri sljedećih godina odigrao je njegov šestomjesečni boravak u New Yorku (1995/96). Gotovo svakodnevne sesije s Lee Konitzom doveli su ga do mnogih novih kontakata. Ovaj period obogaćen je i jednim koncertom u «Visiones Jazz Klubu» s Atilla Zollerom, Don Friedmanom, Pete Yellinom i Matt Wilsonom, te privatnim satovima s Eddie Gomezom. Nakon povratka svirao je na mnogim važnim evropskim jazz festivalima, s Duskom Goykovichem, Roman Schwallerom, Charly Antolinijem, Toni Lakatosom, Ferenc Snetbergerom, Ingrid Jensen, Andy Middletonom, Kenny Wheelerom, Mike del Ferrom, Hugo Readom, Kenny Wernerom, Charlie Marianom, Greg Hopkinsom, Don Menzom, Michael Sagmeisterom, Nicolas Simionom, Antonio Faraom, Bob Bergom. BENDOVI: Septer Bourbon Kvartet (1992-99 s Jan von Klewitzem) / Ferenc Snetberger Trio (1994-2000) Dusko Goykovich Kvintet (od 1994) / Norbert Scholly Kvartet (od 1995) / Grupa Nicolas Simiona (od 1997) / Paul Shigihara Duo (od 1998) / Uwe Ecker Kvartet s Hugo Readom (1999-2001) / Jozef Dumoulin Trio (od 1999) / Grupa Celine Rudolph (od 2000) / Antonio Farao Trio (od 2000) / Europski Ansambl Dejana Terzića s Jens Wintherom, Tony Lakatosom i Antonio Faraom (od 2000) / Frankfurtski Jazz Trio (od 2000) / Anke Helfrich Trio (od 2001) / Bend Rolanda Gebhardta (od 2001) / Michael Sagmeister Trio (od 2001) / Frankfurtski Jazz Big Band (2002) / Far Out Kvartet s Bob Bergom, Antoniom faraom i Dejanom Terzićem (2002) |
|
GUIDO MAY rođen je u Bad Reichenhallu 1968. Bubnjeve je počeo svirati s 15 godina, a sviračko usavršavanje traje i danas. Započelo je ranih osamdesetih kod Dantea Agostinija u Munchenu, nastavilo se u jazz radionicama diljem Njemačke sredinom osamdesetih, potom studijem, također u Munchenu, slijedi boravak u Vermont Jazz Centru pod vodstvom Attille Zollera, da bi već 1991. May bio proglašen pobjednikom Leipzig jazza festivala. Sredinom devedesetih Guido May snima prve nosače zvuka s Peterom O'Marom, Johannesom Endersom, Rickom Kellerom i Pee Wee Ellisom, s kojim ostvaruje i europsku turneju. Slijede nove priznanja za Maya: 1998. finalist je Hennessy Jazz Search s grupom Petera O'Mare, a 2000. je pobjednik na istoj manifestaciji s grupom Cafe du Sport pod vodstvom Christiana von Kaphengsta. Posljednjih godina Guido May ostvaruje produkciju s Bamberger Symphoniker Big Band i Kenny Wheelerom, koncertira s New York Voices, zatim s ansamblom Pee Wee Ellisa, s Fredom Wesleyem, Karlom Ratzerom, Leni Sternom i brojnim drugim istaknutim jazz glazbenicima, predstavljajući se uvijek kao jedan od najdarovitijih evropskih jazz bubnjara mlađe generacije. |
